"Baba Klara bila je gradska piljarica. Imala je svoju tezgu nasred trga kraj jednoga od ona dva velika bunara od crvena kamena, iz kojih pišti voda i napaja čitav grad. Tu sjedi baba Klara čitav dan od jutra do mraka i prodaje svoju robu. Ne možeš gradsku tržnicu zamisliti bez nje i njezine robe i njezina šarenog rubca, kojim se ukrstila i ljeti i zimi. Svak je znao babu Klaru, i staro i mlado, ali više mlado negoli staro. Ispred svih znali su je vojnici i đaci. Poslovi su išli sjajno. U nje si mogao namiriti sve svoje sitnije potrebe. Tu je bilo kruha i peciva svake vrste i svake cijene, onda oraha, suhih šljiva, i krušaka, jabuka i oskoruša i kokica, a u ono mrtvo doba kad priroda pozatvara svoje hambare. Ali čim polja i bašće počnu dieliti svoj blagoslov, naći će se u babe Klare sve po redu voće, kako ga donosi godina. Osim toga možeš kupiti u babe Klare još i drugih potrebitih stvari, napriliku dugmad za košulju i za hlače svake veličine i vrste, bielu i šarenu, od stakla i porculana, zatim se u nje nađe konca i igala, kopči, malih ogledalaca, što se nose u džepu - te su kupovali navlastito vojnici - zatim tu ima nožića i škljoca, češljeva i svašta.

Sama baba Klara sjedila je na klupici. Oko nje porazastrta njezina trgovina, i tu se ona pogađala s mušterijama, trgovala, cjenkala se, smijala se i ljutila. Smijala se, kad je mušterija pokazivala, da je ozbiljno naumila pazariti i da ima dovoljno novca; ljutila se, kad se pred njom našao kupac s mršavim novčanikom ili kad se gdjegod blizu namjestio perecar sa svojom motkom, krcatom ‘friških‘ pereca. Toga perecara nije mogla živa gledati, a još mrža bila joj je njegova sviralica. … I tko se ne bi ljutio, kad joj se tako kvari njezin posao? A babi je Klari njezin posao dabome bio veoma na srdcu. Bila je uvjerena da, da boljeg nema u čitavom gradu. A to je mogla mirne duše tvrditi, jer osim nje nije bilo u čitavom gradu drugoga prodavača pod vedrim nebom. Pa i svoju je robu vrlo cienila i u nju ni za što nije dala dirati, dok se ne bi za cienu pogodila. Osobito je pazila na dječje ruke, na dječje lakome oči i prste. ‘Prste k sebi, nosi se bez traga, derane, nije ovo voće za te rodilo!‘ znala bi se razvikati i nesmiljeno bi mlatila ljeskovačom po radoznalim i popašnim prstima đaka iz nedaleke gimnazije, kad bi kao roj pčela navalili na trgovinu babe Klare, da u nje potroše ‘regraciju‘. Ali isto je tako znala biti i slatka i umiljata. Kad bi pristupio koji sedmoškolac ili osmoškolac, da izabere po dvie cipovke ili hadžiloju ili čitavu hoblu šljiva, ili kamaru krušaka, a ona mu onda pokadšto lukavo namigne i ponudi lulicu od crvene gline govoreći: ‘Eh, zna baba Klara, da mladoj gospodi duhan ne smrdi, kad ne vide gospoda profesori.‘ O, baba Klara imala je s đacima i svojih tajna. Tu je babu Klaru dakako i Dragoš vrlo dobro znao, a i ona njega, kao što je znala svu gimnaziju od najstarijega brkatoga a često već i bradatoga maturaša pa do posljednjega đaka novaka, što je glavu razbijao ‘menzom‘ i ‘amovima‘, pa i svu sitnež iz ‘trivijalke‘ i ‘normalke‘. I nesamo da ih je sve znala po imenu i obrazu, nego je čak znala, i koji je odlikaš, koji li drugoredaš ili čak trećoredaš.

… Tako prolazi izpred babe Klare i njezina šatora mladi naraštaji grada i čitave županije i izmjenjivali se, kao što se izmjenjivale godine. Na njoj se ta promjena jedva i primietila. Okrugla, uhranjena, rumena, s rascvalom bradavicom nasred lievog obraza, rekao bi, kraj nje prolazi vrieme i ne dira je, jedva se postarala. Prođu danci kao sanci, a godišta kao ništa.”