U razdoblju između dva svjetska rata na prostoru između Gornjeg grada i Tvrđe nastao je cijeli niz ulica s pravilnim blokovima kuća koji su nastali kao posljedica predratnog, secesijskog planiranja razvoja grada. Regulatornom osnovom kojom je, još u doba secesije, planirano kvalitetno urbanističko povezivanje svih osječkih gradskih četvrti, Gornjeg grada, Tvrđe i Donjeg grada, te regulacija neizgrađenih površina među njima, kao i povezivanje Novoga grada, te nastanak Industrijske četvrti. U tom novom urbanističkom razvoju i izgradnji nastala je i današnja Ulica kralja Zvonimira, koju krasi niz pretežno dvokatnih najamnih stambenih kuća te Sokolski dom, koji je okosnica te ulice.

U neposrednoj blizini, druga kuća zapadnije od Sokolskog doma, nastala je dvokatnica osječkog veleposjednika Ferde Speisera. Ferdo Speiser prije izgradnje ove svoje kuće stanovao je u današnjoj Europskoj aveniji te na svojoj pustari Orlovnjak u osječkoj okolici. Projektiranje svoje kuće u novom rezidencijalnom dijelu Osijeka povjerio je mladom osječkom arhitektu Ljudevitu Pelzeru. Ova jednostavna dvokatnica glavnim, sjevernim, pročeljem gleda na zaštićeni Park kralja Petra Krešimira IV., a dvorišno, južno, pročelje okrenuto je prema igralištima Sokolane. Središnji je dio pročelja arhitekt Pelzer naglasio središnje pozicioniranim erkerom koji se proteže kroz dvije etaže, a završava elegantnom atikom oblikovanom u duhu art-decoa čiju krunu čini stilski dosljedno oblikovana željezna konstrukcija jarbola za zastavu. Ulazna su vrata u kuću gotovo neugledna u odnosu prema veličini kuće. Za razliku od vanjštine, u unutrašnjosti je arhitekt Pelzer obitelji Speiser omogućio, vjerojatno na njihov zahtjev, izniman luksuz, osobito za osječke prilike, dvoetažni stan. U prizemlju je smješten ured veleposjednika Ferde Speisera u koji se moglo ući izravno iz veže u visokom prizemlju. Iz ureda se moglo ući u stan vlasnika kuće koji je predsobljem bio povezan s intimnim dijelom kuće. Naime, u prizemlju su osim kancelarije veleposjeda prema ulici bile smještene po dvije velike spavaće sobe, a prema dvorištu je bio veliki hall iz kojega se moglo ući u veliku obiteljsku kupaonicu i nusprostorije te služinsku sobu. Preko terase se, a i sa stubišta prema vrtu, moglo pristupiti i sobi koja je bila namijenjena za stanovanje vozača. Iz halla je vodilo dvokrako drveno stubište u reprezentativni dio stana vlasnika smješten na prvom katu. Stubama se na katu izravno ulazilo u golemu blagovaonicu okrenutu jugu i dvorištu. Iz blagovaonice je prema dvorištu bio izlaz na osunčanu terasu i blok prostorija koji se sastojao od kuhinje, djevojačke sobe, smočnice i dva toaleta, te hodnika koji je funkcionalno povezivao ove prostorije. Iz blagovaonice su dvoja dvokrilna vrata vodila prema salonu i Herrenzimmeru iz kojega se dalje moglo u sobu za goste i veliku kupaonicu koju su mogli koristiti i gosti. Središnja i najveća prostorija ovog uličnog trakta bila je Herrenzimmer koji je ujedno bio naglašen i erkerom, te je sa znatno manjim salonom bio povezan šesterokrilnim drvenim ostakljenim vratnicama koje su se, preklapanjem, mogle rastvoriti, čime su salon i Herrenzimmer postajali pogodni za velika obiteljska i društvena okupljanja. Na drugom katu nalazio je još jedan iznimno komforan stan koji se mogao iznajmljivati.

Kuća je projektirana 1940. godine, tako da su vlasnici u njoj proveli tek nekoliko ratnih godina, nakon čega im je u komunističkom sustavu, kao državnim neprijateljima, oduzeta sva imovina.