Kuća Weichnand s prekrasnim vrtom u Tvrđi ima poprilično složen povijesni razvoj, a struktura posjeda mijenjala joj se u više navrata od sredine 18. do početka 20. stoljeća. U najstarije vrijeme, u 18. stoljeću, na prostoru današnje kuće bila su tri kućna broja, a na mjestu gdje je danas vrt, još je sredinom 19. stoljeća stajala kuća, dio tog prostora prema ulici gdje je danas lijepa kovana ograda. U 18. stoljeću kuća je nosila naziv Stan General-auditora - najstarija Zemljišna knjiga, u prijevodu dr. Stjepana Sršana, kaže: "Ta je kuća pripadala njegovoj biskupskoj milosti grofu von Patačiću. Nakon njegove smrti preuzela ju je vojska zbog duga za primljenu opeku. Njegova je biskupska milost doduše izdala potvrdu o povratu - revers da će gradu platiti porez i zemljarinu. Kuća zaprema prema ulici od ugla do Lovre Zeitlera 12 hvati, 4 stope i 10 cola dužine, prema Wallu od ugla do isusovaca 12 hvati, 4 stope i 10 cola, uz Lovru Zeitlera ostrag 7 hvati, 1 stopu i 10 cola širine. Ova kuća prema zemljišnim odredbama nije primila nikakvo zemljište. Vlasnik je Leopold Blumensteter".

Prema podacima iz 1863., kao vlasnik kuće, na prostoru gdje je danas vrt i današnja kuća, javljaju se kao vlasnici na četiri čestice 1978, 1979 i 1980 i 1981 Franz Kesz, Friedrich Mihitzky i Anton Huber kao vlasnik zadnje dvije čestice. Na popisu vlasnika krajem 19. stoljeća, od 1899. do 1902., kao vlasnica na kućnim brojevima 11 i 12, Tokarska 5 i 7, upisana je Mathilda udova Weichanand. Sudeći prema naslovu projekta kuće koji je sačuvan u Državnom arhivu u Osijeku, izgleda da je gospođa Weichnand dala porušiti tri kuće, dala sagraditi današnju nekretninu te urediti i proširiti vrt koji je protegnula oko župnog dvora do isusovačkog samostana, a u kojemu se danas nalazi Dom narodne tehnike. Plan pod nazivom "Planskizzen/eines ne uzu erbauenden Hause der Frau Witwe Mathilde Weichnand/Esseg, Festund – Drechslergasse No 5 u. 7" sadrži nacrt pročelja, tlocrt prizemlja i tlocrt podruma s potpisom vlasnice i zidarskog majstora Antuna Schramma.

Pročelje ove lijepe historicističke visokoprizemnice sa šest prozorskih osi simetrično je komponirano. Središnja dva prozora uokvirena štuko dekoracijom, parapetnom ukladom i segmentno zaključenim natprozornim lukovima, flankirana su s dva plitka rizalita u čijem su središtu dvostruki dvokrilni prozori ukrašeni štukaturom i trokutastim, a realizirani su također sa segmentnim zabatima. Ispod svakog je prozora projektiran i veći podrumski prozor, a ulaz u kuću je bočno s verande okrenute sjeveru. Uz pročelje prema sjeveru nadovezuje se visoka ograda od kovanog željeza položena na visoki cokl i ojačana čvrstim visokim stupovima koji se produžavaju u drugoj ulici u puni visoki zid. Iz prostranog vrta preko sedam stuba penje se na verandu natkrivenu limenim krovom te ulazi u hodnik iznimno prostranog stana projektiranog za najudobnije stanovanje po mjeri visokog građanskog društva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Prema ulici orijentirane su tri vrlo velike sobe, od kojih je središnja najveća, dok je četvrta soba okrenuta prema vrtu i sjeveru. Iz hodnika se s desne strane, nakon sobe nalazi stubište za tavan, nakon čega je proširenje u sklopu kojega je toalet, ulaz u podrum i izlaz u svjetlarnik koji omogućuje osvjetljavanje i provjetravanje kuhinje, djevojačke sobe i kupaonice. U sklopu svake sobe projektirana je i koso postavljena kaljeva peć, dok je u djevojačkoj sobi i kupaonici planirano postavljanje okruglih peći od ljevanog željeza te u kuhinji zidana peć s pećnicom koja se ložila na drva. Podrum, koji se prostire ispod gotovo cijele kuće, ima tri velike prostorije prema ulici i dvije pod gospodarskim dijelom stana, a u projekt je ucrtana i mreža kanalizacijskih cijevi kojima je planirana odvodnja iz zahoda, kupaonice i kuhinje u prizemlju. Pod djevojačkom sobom i kuhinjom u podrumu je smještena prostorija za pranje i zasebna prostorija za glačanje rublja. Godine 1911. kuća je bila u vlasništvu Marije i Marte Weichnand, a unutar jednog šesterosobnog stana iskazano je da je stanovalo pet osoba koje su koristile jednu kuhinju i jednu kupaonicu. U Klaićevoj ulici broj 1 stanovali su 1934. godine umirovljenik Aleksandar Bedini, vojni zvaničnik Nikola Davidov, pomoćni tehničar Dimitrije Komonov i artiljerijski potporučnik Radivoj Z. Naumović.