Na širokom potezu današnjeg Šetališta kardinala Franje Šepera u Gornjem gradu dugi su se niz godina nalazila skladišta raznih osječkih veleindustrijalaca i veletržaca. Razlog tome bila je neposredna blizina luke koja je bila u koncesiji tvrtke Dunavskog parobrodskog društva i omogućavala je brz i jeftin transport sirovina i gotovih proizvoda za potrebe poslova vlasnika gradilišta, ali i najam drugim poslovnim partnerima.

Prva kuća sagrađena u ovoj ulici bila je jednokatna poluugrađena kuća građena poput uglovnice. Kuća je građena za obitelj Schönwald, a vlasnica kuće bila je udovica Marija Schönwald. Vrlo je zanimljivo da su projekte za izgradnju ove kuće radila dvojica vrlo značajnih osječkih graditelja, Wilim Carl Hofbauer i Ante Slaviček. Iako su naoko slični, Hofbauerov je projekt bio nijansu klasičniji, pa su se vlasnici odlučili za nijansu kićenije pročelje u duhu secesije i odabrali projekt graditelja Ante Slavičeka. Položaj poluugrađene kuće omogućio je puno komfornije stanovanje, a gospođa Schönwald uspjela je postići da se pod njezinim krovom može nastaniti čak šest obitelji.

Unutar kuće projektirana su dva peterosobna, dva trosobna i dva jednosobna stana s ukupno 18 soba, četiri kupaonice, četiri kuhinje i deset nusprostorija. Nacrti za izgradnju kuće bili su odobreni od Građevnog ureda Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka u kolovozu 1904., a kuća je bila useljiva 1906. godine.

Zanimljiv je podatak da je prilikom kupnje gradilišta bilo poznato da se prekoputa kuće nalazi čitav niz zgrada namijenjen poslovanju Dunavske parobrodske agencije koji podrazumijeva buku, prašinu i druge probleme, no kako je koncesijski ugovor Agencije trebao isteći 1910. godine, neki su se poduzetnici odlučili na izgradnju nekretnina unatoč nepovoljnom okruženju. Marija Schönwald u više se navrata Gradu žalila na probleme koje izaziva poslovanje Agencije i stanovanje dijela radnika unutar kompleksa luke, no dugoročno se taj problem nije rješavao. Iz prepiske vlasnika susjedne parcele, obitelji Gillming-Hengl, koja zbog ovih nepovoljnih uvjeta nije u propisanom roku od pet godina od kupnje gradilišta sagradila raskošnu kuću namijenjenu iznajmljivanju, doznajemo i vrlo značajne podatke o kući Schönwald. Naime, Mathilde Gillming je u srpnju 1910. podnijela Veleslavnom gradskom poglavarstvu Utok protiv zaključka gradskog zastupstva kojim se obustavlja pravo raspolaganja kupljenim gradilištem zbog nepoštovanja točke u kojoj je navedeno vrijeme u kojem se gradnja mora izvesti. Mathilda Gillming u obrazloženju za neizgrađenost najamne kuće, među ostalim, navodi: "U neposrednoj blizini toga gradilišta u neznatnoj udaljenosti od 5 do 6 metara nalazi se cijelom dužinom sjeverne strane gradilišta stanica dunavskog parobrodskog društva, a baš na onoj strani te stanice, koja ide paralelno sa mojim gradilištem smještene su k stanovima namještenika društva pripadajuće ljetne kuhinje, kokošinjci, svinjci, zahodi i slično. Ova i ovakva okolina ne samo da nije ugodna, već nasuprot ona je sa estetskog i zdravstvenog stanovišta upravo pogibeljna." Svome naširoko argumentiranom Utoku Gillmingova je prisnažila priloživši rukom pisani dopis prve susjede Marije Schönwald kojim je još jednom upozorila na ozbiljnost problema koji joj je onemogućio realizaciju kuće.

KUĆU NAZVALA PO SUPRUGU IVANOV DOM

Iz rukopisa Marije Schönwald doznajemo da je Grad njezinu prvosagrađenu kuću u ovom uličnom nizu svrstao u Šamačku ulicu, te sljedećim riječima izražava nezadovoljstvo: “Ne bi nikada bilo na pamet palo, da sagradim kuću u Šamačkoj ulici i još k tome pod ovim uvjetima, koje mi je slavna gradska uprava za mjesto u parku, odnosno na Dravskom quai-u prigodom kupa gradilišta propisala, usljed čega sam morala sve skuplje izvesti dati.” U dopisu se još navodi da se zbog visokog i nereguliranog terena pred njenom kućom navlači vlaga u stambene prostorije, zbog čega je već jednom bila prisiljena izmijeniti parkete. Iz dopisa doznajemo i jedan intiman podatak: “Ivanov dom se nalazi u pravoj rupi … što će mi, ako se regulacija pred mojom kućom čim prije ne provede, još neprocjenjivu štetu nanijeti” da je vlasnica kuću posvetila svom pokojnom suprugu nazvavši ju Ivanov dom.