Kuća Katona: Arhitekt Aksmanović sagradio je sadašnji mađarski konzulat
Datum objave: 28. veljače, 2022.
Ivan Katona kupio je gradilište i naručio gradnju jednokatne ugrađene kuće na
već djelomično izgrađenom Mažuranićevu vijencu. Kuća Katona je u tom,
urbanistički slikovito, zakošenom uličnom nizu najmanja kuća. Kuća s najužim
pročeljem u ulici. Projektiranje svoje novogradnje Katona je povjerio uglednoj i
pouzdanoj osječkoj graditeljskoj tvrtki, na čelu koje je stajao osječki
ovlašteni civilni arhitekt Vladoje Aksmanović.
Projektna dokumentacija za kuću Katona datirana je 1930. i 1931.
godinom. U stručnoj se literaturi ta omanja katnica smatra karakterističnim
primjerom osrednjeg arhitektonskog dometa tog osječkog arhitekta. U svakom
slučaju, glatko oblikovanom pročelju dinamiku daju jednostavne linije
profilacija oko prozora s nešto naglašenijim natprozornicima i za Aksmanovićeve
kuće međuratog doba karakterističan nadvratnik, koji naglašava relativno uzak
ulaz u kućnu vežu. Kuća ima podrum, prizemlje, kat i tavan te neveliko dvorište,
a građena je za stanovanje jedne obitelji.
U prizemlju su bile smještene prostorije za obiteljski društveni život i
druženje s gostima, a na katu intimne obiteljske prostorije i sanitarije. U
cjelini kuća Katona odiše jednostavnošću, od oblikovanja pročelja do unutrašnje
organizacije prostora. Koncentracija detalja fokusirana je na geometrijski
organiziranim ukladama drvenih vratnica, čiju središnju gornju ukladu
ispunjavaju tri kvadratne staklene fasete ispunjene sa po četiri mutna kvadratna
stakla, od kojih srednja ima i funkciju prozorčića. Pročelje kuće bilo je, ne
samo stilski nego i bojom, usklađeno s ostalim kućama u nizu. Danas su u toj
ulici izvorno pročelje, uključujući i boju, zadržale samo kuće na broju 2, 5 i
6, koje su bile u vlasništvu trgovca građevnim materijalom Ljudevita Kaisera,
suvlasnika autobusnog prometa Antuna Vabića i ljekarnika Ivana Govorkovića. Kuća
Katona u tom uličnom nizu katnica zbog uskoće pročelja jedina nema erker na
prvom katu, koji je na neki način postao zaštitni znak Mažuranićeva vijenca.
Tvrtka Aksmanović-Malin-Rožić bila je u razdoblju između dva svjetska
rata najvažniji osječki arhitektonski biro, u kojemu je kao arhitekt dominantno
mjesto zauzimao Vladoje Aksmanović. Sjedište tvrtke bilo je u većem dijelu
trokrilnog prizemnog objekta u dvorištu Aksmanovćeve vlastite kuće. U zapadnom
krilu nalazila se izrazito duga risaonica, koja se zagrijavala dvjema kaljevim
pećima i imala široke prozore okrenute istoku. U sam se ured ulazilo stubama u
predsoblje popločeno keramitom, odakle su jedina vrata vodila u ured poslovnice,
uz koju je bila smještena manja soba za primanje stranaka. Iz središnje
poslovnice, iz koje se ulazilo i u risaonicu, ulazilo se i u prostranu sobu
šefova tvrtke, koja se osvjetljavala dvama prozorima s pogledom na sjever, prema
rijeci Dravi.
Kuća Katona donedavno je bila dom poznate osječke
umjetnice i nastavnice likovnog odgoja Spomenke Bošković. Nedavno je temeljito
obnovljena i u njoj danas djeluje Generalni konzulat Republike Mađarske u
Republici Hrvatskoj.
Pola stoljeća prijateljstva
Kuća Katona današnja je adresa Generalnog konzulata Republike Mađarske u
Osijeku. Sljedeće godine navršava se pola stoljeća službenih prijateljskih
odnosa grada Osijeka s mađarskim gradom Pečuhom. Pečuh je prvi grad s kojim je
Osijek, 1973., sklopio službeni sporazum o prijateljstvu i suradnji, koja
uspješno traje i danas, kada se, između ostaloga, odvijaju i razmjene kulturnih
sadržaja, od muzejskih izložbi i koncertnih nastupa, preko suradnje obrazovnih
ustanova, do gospodarske djelatnosti. Polustoljetna bliska suradnja s Pečuhom
ojačala je hrvatsko-mađarske odnose, pa je od 1998. uspostavljen i službeni
kontakt grada Osijeka i XIII. okruga grada Budimpešte, nakon čega je, 2001.,
potpisan i službeni sporazum o suradnji između našega grada i XIII.
budimpeštanskog okruga. Kao znak prijateljstva taj je budimpeštanski okrug u
središtu Osijeka podigao dječje igralište, a u središnjem dijelu svoga okruga, u
četvrti Angyalföld, 2019. godine jedan od parkova nazvao imenom našega grada -
Eszék Park. Ne smijemo zaboraviti da jedna od ulica u širem središtu Budimpešte
već desetljećima nosi naziv Eszék utca, kao i jedna ulica u
Pečuhu.