Na sjeverojugozapadnom uglu križanja današnje Franjevačke i Firingerove ulice, u baroknoj Tvrđi, nalazi se kuća Leibinger. Izvorno je kuća, koja danas obuhvaća dvije kuće, bila u vlasništvu Klementa Huttera, koji ju je za 2000 onodobnih forinti prodao Mihovilu Leibingeru.

Prema mjerama najstarije zemljišne knjige, mjere kuće odgovaraju ukupnoj površini današnje prizemnice s kolnim ulazom iz Firingerove i pješačkim ulazom iz Franjevačke ulice te katnice s kolnim ulazom u Franjevačkoj ulici. Još sredinom 19. stoljeća kuća je podijeljenja na dvije parcele podjednake veličine, od kojih je sjeverna trokrilna katnica, a južna trokrilna prizemnica. Od 1798. do 1806. vlasnik kuće bio je Josip Ružak, a zatim se kao vlasnik vodio Josip Hangl. Prilikom prve katastarske izmjere, 1863., kao vlasnik prizemne uglovne kuće ubilježen je Mato Užarević, a vlasnik susjedne katnice bio je Melchior Spišić. Nakon smrti Mate Užarevića kao vlasnici su pred sam kraj 19. stoljeća navedeni njegovi nasljednici, a 1911. vlasnik kuće bio je Josip Burian. Prema opisu nekretnine, kuća je 1911. imala dva jednosobna, jedan dvosoban i jedan peterosoban stan s ukupno devet soba, pet kuhinja i tri nusprostorije.

Josip Burian bio je drvodjelac, ekonom i pčelar, a rođen je 22. ožujka 1876. u malom mjestu Košik u Češkoj. U Osijeku se 1901. oženio Terezijom Hirsch, koja je rođena u Zvečevu, nedaleko od Voćina, 1877., a umrla 23. travnja 1938. u Osijeku. Nekoliko mjeseci nakon suprugine smrti Josip se, 6. rujna 1838., oženio dvanaest godina mlađom Osječankom Herminom Pongrac, rođenom 8. kolovoza 1888. U 18. je stoljeću ova, danas neugledna, prizemna uglovnica bila poznata po gostionici, krčmi zvanoj “Trima potkovama”, a po njoj se u stara vremena tako nazivala i današnja Firingerova ulica. Dr. Stjepan Sršan u knjizi “Povijest grada Osijeka” navodi da je u ovoj kući, u gostionici “Trima potkovama”, djelovala jedna od najstarijih hrvatskih slobodnozidarskih loža, osječka loža “Vigilantia”/”ZurWachsamkeit” odnosno “Budnost”. Osnivač osječke lože, utemeljene 1773., bio je vojni časnik, grof Stjepan Niczky, čiji je brat, grof Juraj Niczky, postao njezin starješina 1785. godine. Konjanički kapetan grof Niczky bio je vlasnik barokne jednokatnice sagrađene na uglu današnjeg Trga Svetog Trojstva i Markovićeve ulice, koju je početkom 18. stoljeća za potrebe stanovanja svoje obitelji dao sagraditi barun Marko Pejačević. Kuća je još do sredine 20. stoljeća imala nekoliko izvornih kibicfenstera, kojih danas više nama, s kojih su stanari iz udobnosti i toplini svoga doma mogli neometano, kroz prednje i bočne staklene stijenke, promatrati događaje na nekoć jako važnoj i prometnoj ulici iz koje se kroz Novogradska vrata izlazilo iz tvrđave ili ulazilo u nju, a kroz koju je prolazila i linija konjskog tramvaja od glavnog tvrđavskog trga do Gradskog vrta u Novom gradu.

Duga tradicija slobodnih zidara

U ovoj je kući, u gostionici “Trima potkovama”, djelovala prva osječka slobodnozidarska loža Budnost, utemeljena 1773. Od samog osnutka loža je radila na latinskom jeziku, pa je i prvi naziv lože Budnost bio latinski “Vigilantia”. Godine 1780. prestalo se s radom na latinskom i započelo na njemačkom jeziku, pri čemu je i naziv lože postao “ZurWachsamkeit”. Ritual se na njemačkom jeziku izvodio sve do ukinuća slobodnozidarskih loža u Habsburškoj Monarhiji 1796. Do ponovnog osnutka zasebne osječke lože, nakon 18. stoljeća, osječki su se slobodni zidari u sastavu zagrebačke lože “K ljubavi bližnjega” sastajali na različitim lokacijama u gradu, od plesne dvorane u Gradskom vrtu do hotela Central, gdje su u dvjema prostorijama drugog kata uredili hram. Tim su se prostorijama koristili od veljače 1911. do kraja listopada 1912., kada su se preselili u novoizgrađeni hram u sklopu zgrade kina Urania. Pečat lože Budnost u 18. stoljeću bio je, poput medaljona lože, okrugla oblika s čapljom u središtu, koja korača kvadratnim popločenjem prepunim slobodnozidarskih simbola i alata od ljudske lubanje s prekriženim kostima, preko čekića, viska, užeta, globusa, do kutnika i šestara.