Rušenjem složenog baroknog fortifikacijskog sustava osječke tvrđave istočni, južni i zapadni dio Tvrđe ostali su, do danas, na urbanistički nedefiniranoj vjetrometini. Na mjestu starih gradskih zidina izvedena je nova asfaltna cesta s prugom novouspostavljenog električnog tramvaja, koji je 1926. zamijenio onaj na konjsku vuču, uspostavljen 1884., te su proširene gradske parkovne površine. Rušenje gradskih zidina bilo je planirano još krajem 19. stoljeća, a veći zahvati rušenja započeli su još prije početka Prvog svjetskog rata, u doba secesije. Tada je novom Regulatornom osnovom, koja je stupila na snagu 1913. godine, planirano potpuno rušenje gradskih zidina i na njihovu mjestu podizanje parkova i javnih zgrada, a ogoljene vizure barokne Tvrđe trebale su dobiti novo lice dogradnjom uličnih blokova, čime bi se vizualno upristojilo stanje koje bi nastalo rušenjem zidina.

Tako se nakon rušenja zidina, nakon završetka Prvog svjetskog rata, na vjetrometini našla i samostojeća jednokatnica na početku onodobne Vojarske ulice, a danas na kraju Ulice dr. Kamila Firingera. Ta zapuštena katnica s pripadajućom velikom stajom, koja je preuređena u stambenu prizemnicu, i s drugim gospodarskim zgradama na velikoj parceli na rubu unutrašnjeg grada zbog svoga se stanja našla izvan interesa vojnih i civilnih vlasti. Taj je segment vojnog kompleksa u veljači 1924., očito za potrebe razdiobe imovine vojnih vlasti i Grada Osijeka, premjeravala graditeljska tvrtka “Aksmanović-Malin-Rožić”. Položaj parcele i veličina objekata zapeli su za oko osječkom arhitektu, i slobodnom zidaru, Vladoju Aksmanoviću, koji je ondje vidio priliku za smještaj sjedišta i uređenje hrama osječke slobodnozidarske lože Budnost, koja se početkom 1924. trebala iseliti iz svoga sjedišta, kina Urania.

Na Situacionom planu, koji se čuva u Državnom arhivu u Osijeku, vidimo da se unutar nepravilnog kompleksa nalaze tri zgrade, a da cijela površina parcele iznosi gotovo 1900 m². Aksmanović je u tom kompleksu zamislio novi prostor za ložu Budnost, te je projektirao nekoliko varijanti za preuređenje i proširenje prostora. Ti kolorirani nacrti otkrivaju nam da je arhitekt Aksmanović u prizemlju glavne jednokatne zgrade planirao urediti tri dvorane nejednakih veličina koje bi služile za sastanke i druženja osječkih slobodnih zidara, u koje bi stalo po 8, 36 i 100 osoba. Na katu je zamislio ured tajnika lože Budnost, malu sobu za sastanke za 8 osoba ie hram s 34 mjesta za sjedenje. U dogradnji prema dvorištu osmislio je znatno veći hram, kapaciteta od 87 mjesta za sjedenje, i pripadajuće popratne prostorije potrebne za obavljanje slobodnozidarskih ritualnih aktivnosti i administraciju, te stana domara s pripadajućim nusprostorijama. Za pretpostaviti je da zbog još točno neutvrđenih razloga nije došlo do realizacije toga projekta pa su članovi lože Budnost prikupljenim sredstvima kupili, na Trgu baruna Franje Trenka, privatnu stambenu visokoprizemnicu i u njoj uredili prostor za svoj rad. U tome su prostoru i prestali sa slobodnozidarskim radom početkom Drugog svjetskog rata, pri čemu su svu svoju imovinu darovali Gradu Osijeku, osječkom Gradskom muzeju, danas Muzej Slavonije, i Učiteljskoj školi. Unatoč nezavidnoj situaciji raspuštanja lože Budnost braća su smogla snage i donijela mudru odluku kojom su trajno sačuvali lijepu uspomenu na svoje uspješno slobodnozidarsko djelovanje u prvoj polovini 20. stoljeća.