Osijek je donedavno slovio kao jedan od najindustrijaliziranijih gradova, ne samo u Hrvatskoj. Prisjetimo se da je prije točno sto godina, još u vrijeme kada je gradom prometovao tramvaj na konjsku vuču i dok gradske ulice nisu bile osvijetljene električnom rasvjetom, u gradu djelovalo 85 tvornica različitih kapaciteta. Pojedine od tih tvornica, osobito one s dužom tradicijom, znatno su svojim kapacitetima i značajem premašivale lokalne i regionalne okvire. Mnoge su od njih osim uzornih industrijskih zgrada i tvorničkih pogona gradile i vile za upravitelje i administraciju, ali i zgrade za stanovanje svojih činovnika i radnika.

Jedna od najstarijih osječkih tvornica, Tvornica žigica, poslije Drava d.d., osnovana 1856. godine kapitalom Emerika Reisnera i Josefa Fözmayera, također je osim više tvorničkih zgrada gradila i zgrade za stanovanje svojih činovnika i radnika. Jedna od njih sagrađena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, u neposrednoj blizini tvornice u Reisnerovoj ulici, a druga uoči Drugog svjetskog rata. Ova dvokatna uglovnica s nekoliko vrsta stanova različite veličine osmišljenih za različite potrebe stanovanja radnika samaca ili oženjenih i s djecom projektirana je 1940. za Mirovinsku zakladu tvornice žigica Drava d.d.

Mjesto za gradnju dvokatnice nalazilo se u zoni izgradnje novih uličnih poteza nastalih ravnanjem terena nakon rušenja složenog baroknog sustava obrambenih zidina osječke tvrđave. U blizini ove zgrade svoju je stambenu najamnu kuću sagradio i direktor osječke šibicare Janko Schuster, a vlasnici susjednih kuća bili su mu i ravnatelj Osiguravajućeg društva Banka Slavija Vjenceslav Stepansky te poznata osječka suvičarska i mesarska obitelj Grubić, koja je ovdje sagradila dvije stambene dvokatnice. Opsežnu projektnu dokumentaciju za ovu dvokatnu uglovnicu napravio je 1940. osječki ovlašteni arhitekt Vladoje Aksmanović. U njegovu je opusu, koji obuhvaća neka od najvažnijih djela osječke secesije, kino Urania, kuća Čačinović, kuća Balogh, kuća Vranešević itd., nastala prije početka Prvog svjetskog rata, preko međuratnih djela projektiranih u sklopu tvrtke Amann - Malin - Rožić, i Axmaro do samostalnog djelovanja uoči Drugog svjetskog rata.Zanimljiva je činjenica da u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, tijekom Drugog svjetskog rata, građevna aktivnost u Osijeku nije zaustavljena, nego je, dapače, pojačana. U to je vrijeme nastalo veliko naselje prizemnih kuća s vrtovima u Novom gradu, tzv. Pavelićevo naselje, te su u gornjogradskim već započetim uličnim blokovima sagrađene brojne jednokatne stambene kuće. Razlog tog intenzivnog privatnog ulaganja u gradnju nekretnina u rizično ratno doba bio je u devalvaciji onodobne kune. Čuvanje novca u banci ili u kućnom sefu bilo je siguran gubitak pa su se odvažniji građani odlučivali novac ulagati u kupnju gradilišta i gradnju kuća, od čijeg su najma opet mogli ubirati novac.

PROJEKTANT UGLOVNICE VLADOJE AKSMANOVIĆ

Projektant dvokatne uglovnice Mirovinske zaklade Drava d.d., arhitekt Vladoje Aksmanović, rođen je u Osijeku 2. kolovoza 1878. kao Viktor Axmann. Studij arhitekture završio je na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu, nakon čega je radio u Beču te se 1905. vratio u Osijek, gdje je započeo projektiranje u stilu secesije, a nakon završetka Prvog svjetskog rata nastavio je stvarati u duhu, tada modernog, art decoa. U Osijeku je izgradio mnoge privatne kuće i javne zgrade, među kojima su najvažnije robna kuća Stanetty, kino Urania, Sokolski dom i kirurški paviljon osječke bolnice. Tijekom poslovne karijere radio je povremeno i u suradnji s nekoliko osječkih graditelja, od Domesa do Malina i Rožića. Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije slavenizirao je svoje ime i prezime, a u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske aktivno se uključio u njemački Kulturbund, zbog čega je nakon završetka Drugog svjetskog rata završio u radnom logoru u Valpovu, gdje je i umro od tifusa, 3. ožujka 1946. Njegovo je ime uklesano na podnožju mramornog nadgrobnog spomenika obiteljske grobnice Axmann na Gornjogradskom (Aninom) groblju.