Osijek je grad koji je 1884. godine, prvi u Hrvatskoj, javni prijevoz građana organizirao uvođenjem tramvaja. Prvi tramvaj bio je na konjsku vuču, a tramvajska je remiza bila sagrađena na mjestu današnje secesijske kuće Gillming-Hengl u kojoj se danas nalazi Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek u Europskoj aveniji. Slobodni i kraljevski grad Osijek 1884. godine sklopio je dugoročni ugovor o koncesiji konjskog tramvaja, tako da je desetljećima bila onemogućena njegova modernizacija. Istekom koncesijskog ugovora Grad je Osijek tek 1926. godine, u vrijeme gradonačelnika dr. Vjekoslava Hengla uspio konjski tramvaj zamijeniti električnim. Tome su prethodili opsežni urbanistički i infrastrukturni zahvati - od rušenja baroknih gradskih zidina, izgradnje nove pruge, razvlačenja električnih instalacija, izgradnje trafostanica, podizanja remize električnog tramvaja do izgradnje gradske električne centrale kojom je omogućena javna električna rasvjeta i elektrifikacija osječkih kuća i stanova.

Grad Osijek na čelu s gradonačelnikom Henglom 1923. započeo je pregovore o elektrifikaciji grada s američkom tvrtkom Charles i B. Mac Daniel, ugovor je potpisan 1924., a radovi su započeli, prije točno 95 godina, u studenome 1925. godine. Među prvima u kompleksu nove gradske električne centrale i remize električnog tramvaja bila je sagrađena zgrada uprave koju je podiglo osječko građevinsko poduzeće Hoffmann i Schwabenitz, za što je bilo utrošeno dva milijuna ondašnjih dinara. Zgrada tramvajske remize i gradske munjare bila je dovršena do kraja 1926. godine kada je, 12. prosinca, krenuo prvi osječki električni tramvaj. Gradonačelnik se pobrinuo da što više poslova pri izgradnji obave osječke tvrtke i obrtnici: osječka ljevaonica dobila je posao izrade svih željeznih krovova koji su ukupno teški sto tisuća kilograma, bravarske je poslove obavio bravar Kaučić, stolariju stolar Kopf, limariju limar Langfelder, drvo za izgradnju kupljeno je kod Steinera i Nubera, a 760.000 cigala pečeno je u nekoliko osječkih ciglana. Radijalna cigla za dimnjake nabavljena je od ciglane slatinskog vlastelinstva, a željezo za cestovni nadvožnjak kupljeno je u Mariboru. Transformatorske kućice duž tramvajske trase sagradila je osječka građevna tvrtka Dlouhy i Fulla. Kotlove turbina proizvela je češka Škoda, generator i druga električna oprema, uključujući i sijalice, nabavljena je od najglasovitije europske tvrtke Simens-Schuckert, a dimnjak, visok 75 metara i promjera tri metra, izvela je češka tvrtka Marek-Heinrath.Dugogodišnji direktor osječke tvrtke "Munjara, tramvaj i vodovod općine Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka" bio je inženjer Edgar Montina koji je prethodno vodio Gradsku munjaru u Karlovcu. Edgar Montina rođen je u Rijeci 30. studenoga 1888., a u Osijeku se, 29. studenoga 1928., oženio Osječankom, Donjograđankom, Olgom Schmidt s kojom je imao dvije kćeri, Alku i Vesnu. Poznato nam je da si je sagradio elegantnu dvokatnu kuću na Preradovićevu šetalištu i da je pokopan na donjogradskom groblju u reprezentativnoj grobnici suprugine obitelji Schmidt. Zanimljiv je podatak da je iste godine kada je preuzeo upravljanje osječkom Munjarom, električnim tramvajem i vodovodom primljen i u članstvo slavne osječke slobodnozidarske lože Budnost.