Nakon gradnje reprezentativne uglovne dvokatnice Hrvatske zemaljske banke 1921. godine, koja je kasnije postala Jugoslavenska banka d.d., a danas je FINA, u Osijeku je sagrađena još jedna značajna bankovna palača.

Gotovo desetljeće kasnije, u glavnoj trgovačkoj ulici Gornjeg grada, Kapucinskoj ulici, sagrađena je nakon procedure objave javnog natječaja dvokatna palača Osječke gradske štedionice. Ta je palača jedno od najistaknutijih djela moderne arhitekture u gradu Osijeku. Nakon provedene natječajne procedure, 23. kolovoza 1930. godine, zatražena je od Poglavarstva Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka građevinska dozvola. U molbi je naznačeno da će gradnju palače izvesti osječka graditeljska tvrtka Dlouhy i Fulla, a priložene nacrte potpisali su osječki graditelj Ivan Domes i zagrebački arhitekt Alfred Albini, koji je na temelju natječaja dobio prvu nagradu i pravo provedbe projekta. Dana 3. kolovoza 1931. godine gradnja štedionične palače bila je u potpunosti dovršena. U vrijeme gradnje štedionice duž južne strane Kapucinske ulice nizale su se jednokatne i prizemne historicističke kuće s brojnim dućanima čije su drvene konstrukcije izloga omogućavale izlaganje raznolike, uvijek pomno izložene robe mnogobrojnih osječkih trgovaca i obrtnika.Vrhunski izbalansiran odnos otvora, prozora, vrata i izloga, s cjelokupnom zidnom površinom uličnog pročelja i uporaba suvremenog materijala palaču Osječke gradske štedionice svrstavaju ne samo među najbolja djela osječke moderne arhitekture, nego i među remek-djela arhitekta Alfreda Albinija. Minimalistička čistoća pročelja ove dvokatnice, oblik prozora i način cjelokupne razdiobe pročelja karakteristični su za vrijeme u kojemu je palača nastala. Palača Osječke gradske štedionice i danas ima izvornu bankovnu namjenu, a tijekom njezine uskoro devedesetogodišnjice gradnje, bila je sjedište nekoliko banaka. Osječka gradska štedionica osnovana je na inicijativu gradskog senatora dr. Antuna Hrabala, koja je dobila povjerenje osječkog gradskog zastupstva 18. veljače 1918., nakon čega je počeo postupak osnutka i smještaja štedionice. Prvi ravnatelj Osječke štedionice postao je 28. ožujka 1919. Ivan Krstitelj Dončević, no banka je zbog propasti Austro-Ugarske Monarhije i procesa nastanka nove Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba, a kasnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obezvrijeđena. Nakon što je 1920. godine za ravnatelja štedionice postavljen Rikard Trischler, počeo je njezin ponovni uspon koji je rezultirao i gradnjom nove zgrade kao sjedišta Osječke gradske štedionice.Nakon završetka Drugog svjetskog rata za vd. ravnatelja štedionice postavljen je Oskar Spaček, a za njegova zamjenika Viktor Vincer, pri čemu je štedionica 23. lipnja 1946. promijenila ime u Gradska štedionica. Već u travnju 1947. Gradska štedionica prestala je s radom, a njezinu ulogu kasnije preuzima Komunalna banka i štedionica. Narodni odbor grada Osijeka 17. prosinca 1954. osnovao je samostalnu privrednu organizaciju Komunalna banka i štedionica u Osijeku te joj odredilo sjedište u palači negdašnje Osječke gradske štedionice u Kapucinskoj ulici. Kasnije su u toj palači poslovale Slavonska banka i Hypo-Alpe-Adria banka, a danas Addiko banka.

RAVNATELJ ŠTEDIONICE RIKARD TRISCHLER

Moderno zdanje Osječke gradske štedionice prva je izvedena javna zgrada u opusu arhitekta Alfreda Albinija, sagrađena zahvaljujući uspješnom poslovanju koje je nastupilo za vrijeme ravnateljevanja Rikarda Trischlera nakon 1920. godine. Pod njegovim ravnanjem počeo je snažan uspon kojim je Osječka gradska štedionica postala najjači novčarski zavod u Osijeku između dva svjetska rata. Rikard Trischler rođen je 3. travnja 1889., u Đakovu, a umro je 8. ožujka 1964., u Osijeku. Godine 1918. oženio se s Rozom Golnhofer, s kojom je imao više djece. Pokopan je na gornjogradskom groblju svete Ane.