Prije gradnje današnje dvokatne zgrade hotela Central na tome je mjestu stajalo jednokatno svratište “K križu“, koje je vlasnik osječke pivovare Cajetan Šeper kupio od nasljednika prethodnog vlasnika Mihajlovića. Namjera novoga vlasnika bila je proširiti smještajni kapacitet i modernizirati poslovanje, pa je staru zgradu svratišta odlučio srušiti. Već krajem 1888. godine Šeper je od Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka zatražio dozvolu zidanja dvokatnoga svratišta na mjestu staroga, a kako je gradilište, koje je graničilo i s kućom koja je bila u vlasništvu Grada, bilo nepravilno, pristupilo se njezinom ispravljanju uz posebne uvjete. Grad je Šeperu dopustio da može prema Gradskoj kući u graničnom glavnom zidu, koji će ujedno biti i vatrobrani zid, napraviti otvore kojima će osvijetliti dio prostorija u razizemlju i polukatu, ali ih mora ostakliti rebrastim staklom i osigurati željeznim rešetkama. Grad si je osigurao i mogućnost da ako u budućnosti nešto bude gradio uz taj zid, da može bez pristanka vlasnika hotela zatvoriti prozore u tom graničnom zidu.

Gradnja dvokatnog hotela počela je u veljači 1889. godine, a u studenome iste godine Šeper je dobio uporabnu dozvolu. Hotel je, a osobito njegova u secesijskom razdoblju modernizirana kavana, odigrao značajnu ulogu u društvenom životu grada. U njemu su se, osim uobičajenih kavanskih susreta i rituala, redovito održavali koncerti i druga kulturna događanja, među kojima i neke od prvih kinematografskih projekcija u organizaciji slavnog subotičkog kinooperateta Lifke. U ovoj su se zgradi početkom 20. stoljeća na drugom katu okupljali osječki slobodni zidari koji su u dvjema sobama imali uređenu Ložu koju su koristili do preseljenja u kino Urania. Dio teksta spomen-spisa kamena temeljca kina Urania, koji se čuva u Muzeju Slavonije, to potvrđuje, a glasi: …“Dne 15.III.1912. potpisaše ovu povelju sva u orijentu Osijek stanujuća aktivna braća potpune i prave Lože K ljubavi bližnjega u orijentu Zagreb, u svojoj radnji pod predsjedanjem brata Mirka Hermanna u unajmljenim prostorijama svratišta ‘Central’ u gornjem Osijeku.“Cajetan Šeper, vlasnik osječke pivovare osnovane 1864. godine te više nekretnina u gradu Osijeku i okolici, sa suprugom Marijom, rođenom Herzog, imao je više sinova i kćeri. Šeperovi su bili i veliki osječki dobrotvori, a početkom 20. stoljeća dobili su i plemićki naslov “de Elso Eör“. Uz ovu je obitelj povezana i jedna neobična kulturno-povijesna priča. Unuka osnivača pivovare Adela Šeper udala se za austrijskog časnika Josefa Manna i za miraz od roditelja dobila blagovaonicu koju su dali izraditi u tvornici svoga drugoga zeta, osječkog tvorničara pokućstva Rudolfa Kaisera mlađeg. Adela je sa suprugom i svojim mirazom 1903. iz Osijeka odselila u Innsbruck, gdje su im se rodile dvije kćeri, Felicitas i Eta. Kao visoki vojni časnik Mann je dobio prekomandu i s obitelji, i svim stvarima, iz Innsbrucka preselio u Krakov, no ubrzo je, u veljači 1915., poginuo u borbi za vrijeme Prvog svjetskog rata. Adela se s dvjema malim kćerima, osječkom secesijskom blagovaonicom i ostalim stvarima usred svjetskog rata vratila u rodni Osijek. Ta blagovaonica, proizvedena u Osijeku, obišla je u nekoliko godina pola Europe i vratila se u mjesto nastanka, gdje se i danas čuva u prebogatom fundusu Muzeja Slavonije.

Stjecište otmjenoga građanstva
Elegantna dvokatnica Šeperovog hotela Central svojim položajem na glavnom osječkom trgu, uz monumentalnu dvokatnu gradsku kuću s tornjićem, nedaleko od gornjogradske župne crkve, oduvijek je privlačila veliku pozornost. Hotelska secesijski uređena kavana u prošlosti je bila stjecište otmjenoga građanstva i mjesto odvijanja brojnih i raznolikih gradskih društvenih događanja.
Polaganim zamiranjem građanskih manira zauvijek nestaju, sada već mizerni tragovi, gospodske prošlosti nekoć nadaleko poznatog, svojedobno slobodnog i kraljevskog grada Osijeka.