Palača Glavne pošte najveća je secesijska građevina u Osijeku i druga po veličini secesijska zgrada u Hrvatskoj, nakon Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Sagrađena je na uglu Chavrakove i Teretne ulice, današnje Eurposke avenije i Ulice kardinala Alojzija Stepinca, nakon dugotrajnih rasprava oko lokacije koja je trebala biti najprimjerenija za njezinu gradnju i izvorno je trebala biti sagrađena na znatno većoj površini uličnog bloka.

Na Natječaj za gradnju koji je bio raspisan u ožujku 1910. javilo se 40 ponuđača iz cijele Austro-Ugarske Monarhije, među kojima i brojne osječke tvrtke koje su ponudile svoje specijalističke usluge. Radove na izvođenju gradnje Komisija je povjerila osječkoj tvrtki Axmann & Domes, dok je limarske radove preuzeo osječki poduzetnik Friedrich Elblinger, a ostali su poslovi dodijeljeni mađarskim tvrtkama uglavnom iz Budimpešte. Formalno su radovi na gradnji započeli u srpnju 1910., a u listopadu 1912. započeo je s radom poštanski ured, dok su telefonski i telegrafski uredi dovršeni i useljeni do kraja iste godine. Namještaj za cijelu poštu izvela je osječka tvornica namještaja Božić.Središnja prostorija pošte, velika šalter-sala, smještena je u središnjem dijelu prizemlja ove trokatne uglovnice, dok se na nju u prizemlju nadovezuju sortirnice za otpremu pošte i odjel za poslovanje paketima. Prvi kat zauzima ured ravnatelja pošte na koji se prema Europskoj aveniji nadovezuje prostrani osmerosobni stan ravnatelja pošte, a u krilu prema Stepinčevoj ulici prostorije za različite potrebe poštanske službe. Drugi su kat zauzimali uredi činovnika, inženjera i pomoćnih tehničara Kraljevskog državnog građevnog ureda te prema Stepinčevoj velika telefonska dvorana s prostorijama za popratne službe. Treći je kat bio namijenjen smještaju telegrafske i telefonske službe, a u njemu su dvije velike dvorane koje se visinom protežu kroz dvije etaže, kat i mansardu te popratne prostorije od ženske garderobe do ženske spavaće sobe i toaleta. Palača je imala centralno grijanje s radijatorima od ljevenog željeza te vlastiti vodovodni sustav s 43 metra dubokim bunarom u dvorištu i pneumatskim crpkama koje su omogućavale dotok vode do trećeg kata. Električna rasvjeta u zgradi dobivala se pomoću vlastitog generatora koji je radio na sirovo ulje.Palača glavne pošte jedini je primjer mađarske secesijske arhitekture javne namjene u gradu Osijeku. Projektirao ju je mađarski arhitekt za potrebe mađarske pošte u gradu s pretežito hrvatskim stanovništvom i dominantnim njemačkim utjecajem u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i stalnog otpora mađarizaciji. Danas je ova zgrada prepoznatljivi simbol osječke secesije i ponos je grada Osijeka. Slika njegove kontinuirane raznolikosti i snošljivosti. Kako u prošlosti, tako i danas.

FOTOGRAFIJE GRADNJE ČUVAJU SE U BUDIMPEŠTI

U Muzeju pošte u Budimpešti čuva se, u kronološkom albumu poštanskih realizacija, nekoliko fotografija gradnje osječke poštanske palače koje je snimio poznati osječki fotograf Franjo Svirčević te pečati tvrtki i potpisi odgovornih osoba koje su sudjelovale na gradnji ove monumentalne zgrade. U albumu se nalazi i podatak da je projektant osječke pošte budimpeštanski arhitekt, školovan u Beču, István Bierbauer. Istvan Bierbauer rođen je 17. rujna 1861., a umro je 9. veljače 1939., a pokopan je na groblju Hosszú, u Székesfehérváru. Na nadgrobnom spomeniku pod njegovim je imenom istaknuto da je bio arhitekt i glavni direktor gradnje mađarskih pošta.