U Vinkovcima se posljednjih desetljeća rijetko mogao vidjeti kran ili kakva dizalica uz gradilište pa Vinkovčani svaku pojavu tih pomagala, čiji se začetci pripisuju renesansnom geniju Leonardu da Vinciju, dočekuju s odobravanjem. Kran je znak da se nešto radi i gradi, a to je uvijek dobro.

Možda netko ne zna, kao što ni ja nisam znao dok nisam negdje pročitao, da je naziv “kran” izveden iz starogrčke riječi koja označava pticu ždral. Na njemačkom je ždral Kranich pa otuda česti naziv kran za građevinsku dizalicu. Eto, ti su kranovi kao i ždralovi, dosta rijetki u našem kraju.Nema tog Vinkovčanina koji prolazi Zvonimirovom ulicom u dijelu od Gundulićeve do Dalmatinčeve a da neće baciti pogled na gradilište nove vinkovačke Gradske knjižnice i čitaonice. Ima što i vidjeti. Od kada su početkom godine počeli prvo zemljani pa armirano-betonerski poslovi u izvođenju dviju vinkovačkih tvrtki, Suhomont i Watmont, gotovo svakog tjedna ima nešto novoga, a sada se radovi približavaju izradi nove ploče i nove etaže.Za Vinkovčane je, kao što smo već rekli, neobičan prizor kada građevinski kranovi rade, prenose terete, armature i kraj njih nešto od betona raste jer u niskogradnji i cestogradnji još se i gradilo, ali s visokogradnjom ne stojimo najbolje. Mislim da bi se na prste jedne, ‘ajde dobro dvije, ruke moglo nabrojati što je sve značajnijeg u Vinkovcima sagrađeno posljednjih desetljeća. Od većih ulaganja tu su zatvoreni bazeni, poneka stambena zgrada za branitelje ili za mlade obitelji. Dobronamjernik ne može prigovoriti kako se u Vinkovcima ništa ne radi, gradi ili uređuje. Radi se i te kako puno, pogotovo se radilo ranije, kada su se uklanjale posljedice ratnih razaranja, od bolnice i stambenih zgrada do javnih ustanova i institucija, a poslije se uređivali parkovi, javne površine i sve ostalo kako bi nam grad izgledao što ljepše, i to mu se ne može osporiti. Dakako, dežurni kritičari uvijek će imati zamjerke i govorit će kako je sve to šminka...Današnje gradilište počelo se formirati još prije 13 godina, kada je u planu bila gradnja Hrvatskog doma s knjižnicom, multimedijskim dvoranama i drugim sadržajima, a u podrumu garaža. No s vremenom se odustajalo od megalomanskih planova, pa je postojeći projekt preinačen, prilagođen novim prilikama i već više od godinu dana ne govori se o Hrvatskom domu već samo o knjižnici. Projekt je predviđao i Muzejski centar za pohranu antičkog srebra, ali to će biti, kažu u Gradu, u drugoj fazi.Projekt Knjižnice vrijedan je 50 milijuna kuna i kompletno je vinkovačka priča – Vinkovci ga financiraju, projektanti su Vinkovčani, a i izvođači radova su iz Vinkovaca. Kako pojašnjava glavni projektant Marko Milidrag, koji je predvodio tim mladih vinkovačkih projektanata, zgrada je ukupne površine nešto manje od 4500 četvornih metara, sastoji se od podruma i tri etaže i uklopila se dimenzijama i volumenom u prostorni plan i GUP Vinkovaca, a ono po čemu je drukčija njezin je vizualni identitet, i tu su htjeli da svojim dizajnom bude drukčija, da bude odraz današnjeg vremena i Vinkovčana koji su ju projektirali - staklena fasada prikazivat će otvorenu knjigu, ali i gelerom razderane stranice, i to je simbolika novog hrama kulture Vinkovaca. Nije utješno, ali valja reći kako je vinkovačka knjižnica jedina koja je do temelja uništena u Domovinskom ratu i u kojoj je izgorio cijeli knjižni fond, pa i, što je još tragičnije, sva građa zavičajne zbirke s originalnim rukopisima vinkovačkih zavičajnika, što je nenadoknadiva šteta. Negdje ‘90-ih, doznao sam iz pouzdanih izvora i napisao da je već nakon prvih topničkih napada na Vinkovce Ministarstvo kulture poslalo metalne sanduke za pohranu najvrjednije građe i rukopisa kako bi se zaštitili od razaranja, ali umjesto neprocjenjive građe, tu su smjestili tada nepoćudne autore pa je to ostalo sačuvano, a rukopisi nisu. Tadašnje vodstvo knjižnice to mi je jako zamjerilo...