Datum objave: 28. kolovoza, 2020.
Nitko se u Vinkovcima, pa čak ni oni koji su mu bili veliki prijatelji i
debelo koristili njegove uredničke i spisateljske sposobnosti i ljubav prema
Vinkovcima, koliko znam, javno nije prisjetio godišnjice smrti Vladimira Rema,
rođenog 4. prosinca 1927. u Slavonskom Brodu, gdje je i umro 22. kolovoza 2011.
Doduše, pravdat će se neki, Rem je još 1992. napustio Vinkovce i vratio se u
svoj Brod, a otad je skoro 30 godina pa uspomene blijede...
Priče “kod Ize”
Mogu reći da sam imao prigodu dobro
upoznati tog čovjeka jer je drugovao s mojim ocem i ujakom, s kojim ga je vezala
i profesija dok je vodio vinkovačko kazalište, a ujak bio tehnički direktor
kazališta Gavella, tako da ga se sjećam dok sam bio još klinac. Dolazio je kod
nas kući i uvijek mi je djelovao kao umjetnik, s bujnom kosom češljanom unazad i
neizostavnom cigaretom. Kasnije, kada sam se odao novinarstvu, često smo se
susretali zbog posla, a i privatno, izvan posla, druženja nisu nam bila strana.
Često je prije rata navraćao u dopisništvo i poslije bismo uvijek otišli u kafić
ili, najčešće, u popularnu birtiju prekoputa kazališta, “kod Ize”, koja se
službeno zvala “Centar”, ali ju nitko tako nije nazivao već po vlasniku, Izetu
Huriću. Puno mi je pričao o kazališnom životu u Vinkovcima, znao je mnogo
podataka kojih nije bilo u javnosti, pogotovo ne u tim godinama, poznavao je
najmanje detalje o glumcima, redateljima, scenografima, osvjetljivačima scene
jer bio je direktor kazališta punih 12 godina, od 1967. do 1979. Mislim da je
bio jako ponosan na prijateljstvo s Tinom Ujevićem i često je pričao o
zajedničkim posjetima zagrebačkim krčmama, ali i boljim gostionicama. Ne znam sa
sigurnošću jesam li od njega ili nekog drugog čuo anegdotu kada je Tin došao u
otmjeni restoran gdje je bila obvezna kravata pa je naručio juhu i prolio je
sebi po glavi. Uvijek mi je govorio kako samo provincijski profesori o Tinu
govore kao o “pilcu” (upravo je taj izraz koristio) jer je njegov književni rad
pjesnika, esejista, polemičara, autora brojnih studija i prevoditelja puno
važniji nego odlasci s prijateljima u krčme. Jednom mi je donio nekoliko
fotografija Tina za prisilnog boravka u Vinkovcima 20-ih godina prošlog
stoljeća, a ostala mi je u sjećanju ona na kojoj je pjesnik u kupaćim gaćama na
Bosutu. Rem mi je pričao da je u Vinkovcima bio dvaput, 1912. i 1927., i oba
puta tako što su ga žandari provodili iz Mitrovice i Beograda pa bi tu stali i
pustili ga bez novca. O tome je Rem pisao u Vijencu nekoliko mjeseci prije smrti
i to mu je možda i posljednji rad pa baš o Tinu – kao da je Rem tako i zamišljao
svoj zadnji rad...Rem je rado govorio na otvaranjima izložbi i jednom smo se
našli uoči otvaranja, uz piće. Uvježbavao je ono što će govoriti na otvaranju,
sve uz mimiku i pokrete ruke, gledajući me u oči. Slušao sam ga ozbiljno, ali
sam sve teže obuzdavao smijeh pa sam se i nasmijao, a on nastavio govoriti kao
da ništa nije bilo. “Što se smiješ?” upitao me ozbiljno nakon što je završio
svoju vježbu.
O Tinu iz prve ruke
Rado sam čitao Remove knjige,
posebice “Tin bez vina”, gdje sam najviše doznao o Tinu iz prve ruke. Napisao mi
je i posvetu na trećoj stranici “Dragom Miroslavu Flegi (u ime vina!) Vladimir
Rem, Vinkovci, jednog dana u Termama”. Draga mi je i zbirka eseja, ogleda i
feljtona “Vinkovačka kronika”, tu mi je napisao nešto dulju posvetu: “Miroslavu
Flegi, prijatnom sugovorniku, otmjenom pilcu, da mu ne nabrajam ine mane i
vrline, Vladimir Rem (u birtiji, naravno)”. Te dvije knjige, ali i još neke koje
su mi prirasle srcu, čuvam na posebnom mjestu na polici, često ih uzmem u ruke i
prolistam, kao što to činim i sada dok pišem ove retke.Sretali smo se i nakon
što je otišao iz Vinkovaca u Slavonski Brod, ne često, mislim dva ili tri puta,
ali to više nisu bili srdačni susreti kao prije. Osjetio sam hladnoću u tim
kratkim susretima. Mojom krivnjom rastali smo se u nepovoljnom ozračju početkom
rata, kada sam ja u svom nadobudnom pisanju i mladenačkom žaru profesionalnost
stavio iznad prijateljstva i to će mi uvijek biti žao...