Ovih dana najviše smo zaokupljeni sjećanjima na Oluju i ono što se događalo za same akcije, ali i ono prije, posljednje četiri godine, na što se Srbi ne žele podsjećati. Ovih dana srpski mediji kao da se nadmeću tko će donijeti bizarnije “svjedočanstvo o najvećem progonu nakon Drugog svjetskog rata”, kako su “ustaše tenkovima prelazili preko izbjegličke kolone” ili kako za “ovaj genocid nad srpskim narodom nitko nije odgovarao”.

Dakako, ni jedne riječi o tome što je prethodilo 4. kolovozu 1995., kada je u ranu zoru, kako to vojska obično zna da iznenadi neprijatelja, počela oslobodilačka akcija, jer tada bi morali spomenuti ulogu u tim događajima, primjerice, aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je nekoliko dana prije Oluje u Glini uvjeravao tamošnje pobunjenike kako “ustaška čizma nikada više neće ovdje kročiti”, Ivice Dačića, desne ruke u 90-ima zločinca Miloševića, a sada vjernog sluge Vučića ili Aleksandra Vulina, u 90-ima vjernog glasnogovornika stranke Miloševićeve opake supruge, koja je pobjegla i iz Srbije.
Sadašnja kuka i motika na Borisa Miloševića sa strane srpskih nacionalista s ove i one strane Dunava, ne iznenađuje, jer njegov dolazak u Knin je, kako kaže hrvatski Srbin iz Vukovara Jovan Ajduković, izraz zdravog razuma, ali za Vučića, Dačića, Vulina i kompaniju to je konačni poraz njihove velikosrpske politike, samo što si oni to ne smiju priznati jer bi i u zadnjeg Šumadinca raspršili iluzije o srpskoj žrtvi u Oluji. Volim Srbe podijeliti na one koji poštuju zemlju u kojoj žive i na one koji su digli pušku na svoju domovinu pa završili kako inače završavaju izdajice - daleko od svoje zemlje. Moje simpatije su, dakako, na onima prvima i imam nekoliko njih s kojima se redovito ili manje redovito čujem, popričamo o sadašnjosti i prošlosti i ponekad nam se stavovi i poklapaju, možda baš ne u svakoj pojedinosti.
Kada su prije 30 godina Srbi imali nekakav svoj, nelegalni, referendum, u kojemu su se izjašnjavali žele li ili ne živjeti u Hrvatskoj, gotovo sto posto je bilo, dakako, da ne žele živjeti u sastavu Hrvatske.

Tada nije bilo mobitela, pa sam nazivao, onako na blef fiksne brojeve iz imenika, mještane Ostrova, s većinskim srpskim narodom, kako bih ih pitao za što će glasati, ali nikoga nije bilo kod kuće jer su valjda svi bilu u selu, proslavljali uspješni referendum. Jedini koji mi se javio bio je ostrovski automehaničar kod kojega su i mnogi Vinkovčani popravljali automobile. Rekao mi je kako nije za referendum i on želi živjeti u republici i novoj državi u kojoj i sada živi. Nekoliko dana nakon što je njegova priča objavljena u novinama, sreo me u gradu, kao slučajno, iako sam imao neodoljiv dojam da me baš tražio, znanac iz srednje škole, inače Ostrovac, a za stanovnike Ostrova kažu da nisu previše zadojeni srpstvom, što se i pokazalo u ratu, kada je JNA morala za primjer ubiti nekoliko mještana kako bi ih “uvjerila” da budu na njezinoj strani, naravno, protiv "ustaša". Moj školski mi je najozbiljnije prigovorio što sam dao prostora nekome tko nije za referendum.
- Ma kud si baš njega našao, je l’ ti nisi primijetio da on nije normalan – napao me školski. Odgovorio sam mu da mi se on čini jedini tamo u Ostrovu normalan, za razliku od ostalih, koji su slavili ilegalni referendum kojim je počelo zlo na ovim prostorima, među kojima je bio i moj školski, i taj mu se odgovor nije baš svidio. No, kada je sve prošlo, počela mirna reintegracija, nekako me pronašao i nazvao školski i zamolio za pomoć jer on pikira na mjesto tajnika u mjesnom odboru, ili čemu već, u Ostrovu pa “ako bi mogao reći koju dobru riječ o meni onima koji odlučuju”. Obećao sam da ću pokušati i upozorio “nemoj da ispadne kako si ti tamo četnikovao”.
“Ju, makak’i, Miro, pa znaš me...” Pa i kažem zato što te znam, pomislio sam, ali na brzinu je prekinuo vezu pa nije mogao čuti moj odgovor.
I danas se viđamo, proljudikamo i svaki put planiramo da ću doći u Ostrovo kada oni, lovci, prirede čobanac ili roštilj, ali do susreta nikako da dođe...