Kako bi se pružila pomoć beskućnicima koji nisu obuhvaćeni smještajem u prihvatilištima ili prenoćištima, Udruga za podršku žrtvama i svjedocima, zajedno s partnerima, privodi kraju projekt Pravna i psihosocijalna pomoć i podrška beskućnicima s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije, u okviru kojega pružaju primarnu pravnu pomoć i psihosocijalnu podršku beskućnicima, ali i provode javnozagovaračke aktivnosti kako bi podignuli razinu informiranosti o pravima koja beskućnicima pripadaju, a sve kako bi utjecali na podizanje svijesti građana upozoravanjem na socijalne i ekonomske probleme građana beskućnika. O tome izvještava i naš list. Projekt me ponukao na razmišljanje o beskućnicima koje znam ili sam poznavao, što će reći da je kod mene već postigut primarni cilj tog projekta.Beskućnička je sudbina zaista žalosna i teško mogu i zamisliti kako je to spavati odjeven na neudobnim klupama u kolodvorskoj čekaonici, u kakvoj napuštenoj šupi, haustoru, čak i u prenoćištu za beskućnike, gdje imaju krevet, toplu sobu, kupaonicu, ali s kojim i kakvim mislima utonu u san, samo oni znaju. U Vinkovcima su prije nekoliko godina Grad i Đakovačko-osječka nadbiskupija inicirali zajedničku akciju pomoći beskućnicima, kojih je tada bilo samo nekoliko, pa je Grad kupio kuću, a, prema dogovoru, Nadbiskupija ju je trebala opremiti i organizirati smještaj. No sve je stalo. Vinkovački beskućnici, a oni koji se razumiju u tu problematiku kažu da beskućnici koje viđamo po gradu zapravo nisu Vinkovčani, nego su odnekud došli i tu ostali, snalaze se za “smještaj” najčešće na željezničkom ili autobusnom kolodvoru, odakle ih policajci tjeraju, ali za ciče zime progledaju im kroz prste.U Vinkovcima je najpoznatiji beskućnik bio sijedi dugokosi i bradati mršavac kojega smo svi zvali Stepa. Mnogi su tek prije tri i pol godine, kada je umro, u 74. godini, doznali da mu je ime Stjepan Stojanović, ali su svi znali da je iz Retkovaca, a navodno je potjecao iz boljestojeće zemljoradničke obitelji. No od rada na zemlji i u staji više je volio slobodu, pa je otišao od kuće i rijetko je navraćao u rodni dom. I ljeti i zimi na sebi je imao svu odjeću i uza se svu svoju imovinu, koja je stala u nekakvu vreću. Nosio je sa sobom stolicu, pa je i u autobusu, i kada je bilo mjesta, sjedio na njoj. Svi su ga vozači autobusa poznavali jer je obilazio sve kirbaje u okolici i puštali su ga bez karte. Nije bio klasičan prosjak, nego više “otmjen”, s manirama. Vinkovci pamte prosjake koji su bili i nametljivi, nerijetko pijani, zapušteni. Stepa nije bio takav. Bio je čist koliko se može biti u beskućničkom životu, brada nije bila njegovana, ali ju je redovito skraćivao i uvijek je našao priliku oprati kosu, bar na Bosutu. Nije moljakao za milostinju, nego bi sjedio na svojoj stolici i u ruci držao metalnu kutiju, pa tko ubaci, dobro, tko ne, opet dobro. Stalno mu je mjesto bilo ispred glavne vinkovačke crkve i na ulazu na tržnicu. Nisam siguran, ali mislim da su mu u istu onu metalnu kutiju u koju su mu ubacivali novac prodavači stavljali sir i vrhnje.Lokalni momci znali bi ga zadirkivati, a onda je on znao, psujući, i povijati drvenom palicom one koji su ga zafrkavali ili pitali gdje mu je žena. Nekoliko puta sam mu, prolazeći kraj njega - a znao je često sjediti na suncu i dremuckajući sunčati se i kao da nije “radio” skupljati milostinju - htio ubaciti u onu kutiju 20 kuna i zapodjenuti s njim razgovor, ali uvijek mi se činilo da nije prilika. Možda bi to bio najnormalniji razgovor iz kojega se mogla napraviti priča, a možda bi me povijao onom svojom motkom, ovisno kako je tog trenutka bio raspoložen. Jednom sam ga čuo kako negoduje jer je bio negdje na kirbaju i “svi nude što ćeš popiti, a nitko ne nudi mesa”. Urbana legenda, ne bih se iznenadio da je istinita, kaže kako je dobiveni obrok na kirbaju uvijek morao početi desertom, jer u njegovu bi mu kanticu prvo stavili juhu, pa pečeno meso, prilog i salatu, a a vrh kolač.