Bez ikakvog prigodnog slova vinkovačkih povjesničara, pa ni političara, koji ovih predizbornih dana i tjedana ne propuštaju ni jednu priliku pred više od pet-šest ljudi reći koju o svom doprinosu našoj sadašnjosti, prošla je 74. godišnjica smrti Slavka Jankovića, čovjeka koji niti je rođen niti je umro u Vinkovcima, ali je radom, školovanjem i životom vezan uz grad na Bosutu. Rođen je 1. siječnja 1897. u Novim Mikanovcima, a umro u Delnicama 29. lipnja 1971. Janković je hrvatski etnomuzikolog, folklorist, zborovođa, pisac, diplomirani sudac, u mladosti nogometaš i enigmat, a u Vinkovcima ga pamte kao osnivača sportskih klubova NK Cibalae i Šahovskog kluba Vinkovci, ostavio je traga u kazališnom životu Vinkovaca, glumio i režirao, pisao je humorističke članke i pjesme.Nakon što mu se majka preudala, kako bi se reklo u to doba kada se supružnici rastave, odgajaju ga djed i baka, pa osnovnu školu pohađa u Cerni, na pola puta između Vinkovaca i Županje, a u Vinkovcima gimnaziju, koja je već tada bila na glasu da daje solidne temelje za daljnje školovanje. Studirao je pravo u Zagrebu i, šaljivac kakav je bio, uspješno je eskivirao vojsku u Prvom svjetskom ratu, “vadeći” se na pandemijsku španjolsku gripu, koja je od početka 1918. pa do lipnja 1920. odnijela do 100 milijuna života diljem svijetu, pa je najviše vremena provodio u Vinkovcima. Zato ne iznenađuje što je kao mlad čovjek sudjelovao u osnivanju toliko društava, klubova i svega ostalog što je sadržajno obogaćivalo društveni život 20-ih godina u Vinkovcima, koji su već tada imali obilježja grada, što se najbolje vidi na fotografijama iz tog vremena.Vodio je pjevačke i tamburaške zborove, poput HPGD-a “M. A. Relković”, objavio jednu dramu, tri knjige Šokačkih pismica, ali je najviše dao kao muzikolog. Skupio je oko dvadeset tisuća dvostiha, komponirao skladbe na temelju izvornog narodnog melosa, a proslavio se kao autor svatovca, ili slavonskog bećarca, danas svima poznatog svatovskog bećarca, koji je izveden u završnoj slici njegova dramskog komada “Generalna proba” 1932. u Vinkovcima.Uza sve to radio je kao sudac pa je na zgradi Općinskog suda, na Trgu bana Šokčevića, postavljena prigodna ploča koja uzdiže osobnost Slavka Jankovića kao čovjeka širokih interesa. Sjećam se sastanka u SUBNOR-u s kraja 80-ih, to je asocijacija koja je okupljala antifašističke borce, koji su voljeli igrati glavnu ulogu u donošenju političkih odluka. Ne sjećam se tko je zatražio suglasnost za postavljanje ploče Slavku Jankoviću na zgradu suda, ali svoje su mišljenje morali dati i borci, koji su odbili zahtjev jer negdje su iščačkali kako je Janković, navodno, u vrijeme NDH-a bio sudac prijekog suda. Bilo je to vrijeme uvođenja višestranačja i pluralizma, za što su borci optuživali CIA-u, koja, je l’ te, želi uništiti socijalizam kroz pluralizam, a zahtjev za ploču Jankoviću na tom je tragu.Čini se da Janković nije imao neku važniju dužnost u NDH-u, pa ni u sudstvu, jer je već 1946. premješten u gradske službe grada Zagreba, gdje je radio i kao nastavnik tamburanja na učiteljskoj i Višoj pedagoškoj školi. Umirovljen je 1959., a dobitnik je i visoke Nagrade AVNOJ-a 1970. za svoj muzikološki rad, što baš i ne bi dobivali oni koji su “neprijateljski djelovali” i presuđivali na prijekom sudu. Osim spomen-pločom na zgradi suda, Vinkovci su se odužili svom nekadašnjem sugrađaninu tako što su jednu od važnijih ulica u stambenom naselju Lapovci imenovali po njemu, a kulturno-umjetnička društva iz Rokovaca-Andrijaševaca i Šiškovaca, među najboljim KUD-ovima u Vukovarsko-srijemskoj županiji, koji na Vinkovačkim jesenima redovito pobiru najviša priznanja, ponosno nose ime po Slavku Jankoviću.Ima još starih Vinkovčana koji se sjećaju kako je Slavko Janković redovito iz Zagreba dolazio na prvih pet-šest Vinkovačkih jeseni, jer tu je uživo mogao vidjeti i čuti ono čemu je kao muzikolog posvetio dobar dio svoga života.