Prije desetak dana, točnije 29. svibnja, prisjetili smo se dana prije 67 godina kada je nastalo Zagrebačko dramsko kazalište, koje će poslije nositi ime po velikanu hrvatskog kazališta, dr. Branku Gavelli, čovjeku koji je 29. svibnja 1953. skupinu mladih glumaca i redatelja, uglavnom “pobunjenika” iz Hrvatskog narodnog kazališta, doveo u zgradu Malog kazališta u Frankopanskoj 10 i tako je nastalo danas slavno kazalište, jedno od najboljih u Zagrebu i Hrvatskoj. Od 1970. nosi naziv Dramsko kazalište Gavella, a poslije je tomu pridodano “Gradsko” iako najčešće ovo kazalište nazivamo Zagrebačko dramsko kazalište Gavella. Sada će neko dežurno i uvijek budno zanovijetalo upitati “a kakve veze ima zagrebačko kazalište s Vinkovcima” i možda će biti u pravu jer Vinkovci imaju s GDK-om Gavella veze utoliko što su godinama iz vinkovačkog Kazališta Joza Ivakić u zagrebačka kazališta, pa i u Gavellu, dolazili mladi glumci nakon završene Akademije dramske umjetnosti i napravili zavidnu kazališnu karijeru. Možda nema velike veze s Vinkovcima, ali ima s mojim malenkošću, koja je za godina studiranja doživjela puno lijepih trenutaka u Frankopanskoj 10. Od svih zagrebačkih kazališta najčešće sam dolazio u Gavellu, možda ne toliko zbog posebno meni primamljivog kazališnog repertoara već stoga što je mi je ujak godinama, sve do umirovljenja 80-ih prošlog stoljeća, tamo bio tehnički direktor. Na predstavu sam mogao kada sam htio, posebice kada je on bio dežuran, a ako nije bilo mjesta u gledalištu, a to se često događalo jer su tu bile jako popularne predstave koje se i danas nazivaju legendarnima, smjestio bi me u prostoriju odakle su se, još u to vrijeme, kompjutorski vodila svjetla i ton i odakle su se vidjeli cijelo gledalište i pozorica. Imao sam pristup i u kazališni kafić poluzatvorenog tipa u kojemu su bili glumci za pauza proba ili navečer u pauzama predstava ili kada ne bi morali biti na pozornici, ili bi jednostavno došli na piće. Jednom sam se našao u kafiću kada je inspicijent panično ušao tražeći pogledom i izvikujući ime glumca koji mora na scenu kada je tišinu prekinuo Sabrija Biser hladnim glasom: “Eugen, što ćeš popiti?” Ono što je inspicijent odgovorio neću spomenuti, a ni brojne smiješne i svake druge događaje kojima sam tamo svjedočio neću nikada nikome ispričati...Ondje je redovito dolazio, što poslom, što iz zadovoljstva, znameniti dr. Ivo Hergešić, uvijek u tamnom odijelu s prslukom i kravatom, utemeljitelj katedre Komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ujak je predložio da me upozna s njim kada sam upisao taj studij, što mi je izuzetno imponiralo. Priznajem, bilo me malo strah tog susreta, ali kada je ujak rekao da dođem jer je dogovorio sastanak s dr. Hergešićem, hrabro sam došao pa što bude. Razgovarali smo možda 15-ak minuta, a ostalo vrijeme su on i ujak, uz Vlahov ili Lavov, razglabali o nečemu što ja nisam sasvim razumio. Upitao je, gledajući me u oči, što namjeravam raditi nakon diplomiranja i u tišini, koja se meni činila jako dugom, čekao moj odgovor. Nešto sam objašnjavao kako bih volio pisati kazališnu kritiku, nešto u vezi s kazalištem, možda raditi u kazalištu... On me gledao, gledao i slušao i na kraju otpio gutljaj iz čašice, kimnuo i rekao nešto kao “dobro, mladi čovječe, budite uporni”. Poslije sam ga još nekoliko puta susreo na ulici i pozdravio ga, a on odzdravio iako sam siguran da nije znao tko sam. Umro je možda godinu dana nakon našeg susreta.Jednom sam bio u društvu prijatelja s faksa i pjesnika (danas pokojnog) koji je pripadao onoj vrsti ljudi koji su jako neugodni i nasilni kada popiju. Iskoristio sam gužvu u Frankopanskoj, napravio se blesav i skrenuo u dvorište u kafić znajući da njega gospodin Topolovac na porti neće pustiti.U vrijeme kada je direktor vinkovačkog kazališta bio Vladimir Rem, krajem 60-ih, ujak je bio prijatelj s Remom i dogovorili su suradnju pa je iz Gavelle stigao kamion rekvizita, kulisa i druge scenske opreme. Možda je nešto od toga i danas u GK-u Joza Ivakić. Evo, ipak imaju veze Vinkovci i ZDK Gavella.