Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Nekome sam možda već dosadan, ali što ću!?
Datum objave: 22. svibnja, 2020.
Nekome sam možda već dosadan stalnim isticanjem Vinkovčana koji su uz najstariji grad u Europi vezani rođenjem, školovanjem, radom ili “samo” ljubavlju koju gaje prema njemu, ali što ću kada koji god događaj dotakneš, otrkivaš kako je u njega umiješan neki Vinkovčanin. Nisam ja kriv što su mnogi ljudi potekli s dijela obala Bosuta gdje rijeka čini luk kao da je znala da će se na toj zemljopisnoj točki događati nešto jako važno za europsku civilizaciju pa je skrenula malo sjeverno, pogledala što se tu događa i zadovoljna nastavila svojim putem...
Kršnjavi i HNK
Netko možda neće vjerovati, ali i za gradnju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koja je počela točno prije 126 godina, 22. svibnja 1894., zaslužan je i jedan povjesničar umjetnosti, slikar, pisac, ali i političar, koji je temeljno znanje stjecao u vinkovačkoj gimnaziji. To je Izidor ili Isidor Kršnjavi, čovjek koji je uspio nagovoriti, kako su nas u školi učili, zloglasnog bana Khuena-Héderváryja da otpočne gradnju kazališta jer je ono na Gornjem gradu jako oštećeno u potresu (koje li koincidencije!).Kako pišu knjige, u lipnju 1881. Hrvatski sabor donosi zakon o gradnji novog Zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji 31. listopada potvrđuje car Franjo Josip I., a kada je Marijan Derenčin otišao iz kazališta, svi napori oko gradnje jenjavaju. Novi hrvatski ban Karlo grof Khuen-Héderváry obnavlja rasprave o lokaciji, a tek Izidor Kršnjavi, kao novi predstojnik za bogoštovlje i nastavu, 1893. uspijeva ga privoljeti na konačnu odluku o gradnji zahvaljujući najavljenom posjetu cara Franje Josipa I. u jesen 1895. Raspravu o lokaciji prekida Khuen-Héderváry odlukom da se buduće kazalište sagradi na mjestu gradskoga sajmišta, unatoč tadašnjim otporima jer da se radi o gradskoj periferiji. Bio bi nam potreban cijeli Kibicfenster da bismo uspjeli nabrojiti sve po čemu je zaslužan Kršnjavi u društvu, kulturi, umjetnosti, osuvremenjivanju zagrebačkog Sveučilišta uvođenjem novih studija, o čemu je razmišljao još u studentskim godinama u Beču, Grazu, Muenchenu, Rimu, Napulju...Nisu samo po tome Vinkovčani vezani uz HNK jer nekoliko vrsnih glumaca koji su maturirali u vinkovačkoj gimnaziji bili su ili još jesu članovi nacionalnog kazališta poput Nade Subotić, Vanje Dracha, Rade Šerbedžije, Duška Gojića...Za studija sam odlazio u ITD i Gavellu, ali u HNK nisam zalazio na predstave jer mi se činilo da se svojim izgledom, stavovima i ponašanjem neću uklopiti u publiku koja tu dolazi i nisam se mogao zamisiti da sjedim u loži ili u parteru okružen svečano odjevenim ženama i muškarcima koji se hlade programskom knjižicom ili lepezom. No, budući da sam sveke godine izabirao i pokoji teatrološki kolegij, profesorica Maja Hribar Ožegović ponekad nas je vodila na kazališne probe.
”Božićna” truba
Bio je Božić, druga polovina 70-ih, a tada je taj blagdan bio običani radni dan i normalno se radilo, bila su predavanja pa i kazališne probe. Došli smo u poluzamračenu dvoranu HNK-a i rasporedili se tko je gdje htio, samo nismo smjeli biti ispred improviziranog stolića u prvom ili drugom redu za kojim je bio redatelj i nije smjelo biti ništa ispred njega što bi mu privlačilo pozornost ili ga dekoncentriralo, a redatelji, kao i glumci, pa i neki novinari, znaju biti jako tašti. Božidar Violić režirao je Shakespearovog Richarda III. sa Šerbedžijom u naslovnoj ulozi. Probe su već odmakle, radila se uvelike mizanscena, pa je Šerbedžija već imao i dio odjeće, visoke čizme i mač kojim se povremeno poštapao ili ga podizao u zrak. Tišina, samo se čuje pokoja uputa glumcu i, koliko se sjećam, Šerbedžija je bio jedini na pozornici kada se odjednom oglasio zvuk trube “tratatataaa!” - to je netko također vježbao sviranje u nekoj od brojnih prostorija nacionalne kuće gdje su, osim drame, bili opera i balet, pa je i orkestar morao vježbati. Violić bi svaki put kada bi se čula truba zastao,i pogledao nekamo gore i prekinuo probu da bi je nakon nekoliko minuta nastavio, a kada se četvrti put začula truba, zapitao je teatralno šireći ruke: “Kakav je to pravoslavac?” i nasmiješio se. Nacionaliste i suvereniste, naime, podsjećam, da je i tada, 70-ih, bilo hrvatskog duha...