Kada je prije nekoliko dana predsjednik Nacionalnog stožera civilne zaštite Davor Božinović rekao kako se promišlja cijeli niz mjera zaštite od širenja koronavirusa i da će one biti sve rigoroznije te da će se naš život početi ozbiljnije mijenjati, prvo sam pomislio kako malo pretjeruje, potom sam se uplašio razmišljajući što će nam sve zabraniti u normalnom življenju. Ubrzo sam se uvjerio kako nam se život mijenja i kako se moramo odricati nečega što je nam je bilo uobičajeno – posjeta tržnici i trgovinama, razgovora i susreta s prijateljima, odlaska u ugostiteljske objekte, bezbrižne predvečernje šetnje. Pokopi se održavaju u užem obiteljskom krugu, a vjenčanja nema do daljnjega, pa ni ako je "priša"...

Sve se poremetilo kao da su odnekud došli nevidljivi radikalni talibani, priječe nam da živimo kako smo u zapadnoj civilizaciji navikli i nameće nam se život u strahu, što je otprilike definicija terorizma.
Poznato je da ljudi pokažu kakvi su upravo u kriznim, nenormalnim vremenima poput ovih ovih kojima svjedočimo posljednjih tjedana, ili u ratu, i tada na vidjelo izlazi, htjeli to oni ili ne, jesu li dobri ili zli, jesu li kadri pomoći drugima u nevolji, podijeliti dobro i zlo sa susjedom ili nepoznatom osobom. Ovih se dana, prolazeći trgovačkim centrima, mogla vidjeti lepeza ljudi - od dobrih do manje dobrih koje je zahvatila panika pa reagiraju na razne načine. Ovi koji nisu baš dobri, prema mojoj ocjeni, pune kolica potrepštinama, od brašna, šećera, trajnog mlijeka, krumpira, tjestenine, ulja do ubrusa i toaletnog papira, stvarajući zalihe iako još nitko razuman ne zna koliko će potrajati stanje psihoze koronavirusa. Dovlače zalihe i jedino im je važno da oni imaju sve što je potrebno za koliko-toliko normalan život, a za druge ih nije briga. To se zove gramzivost, lakomost, beskrupuloznost, pohlepa, nezajažljivost, nezasitnost, sebičnost, samoživost, grabežljivost, bešćutnost, bezobzirnost i ima još puno sinonima za ovo što gledamo u našim trgovinama posljednjih dana, pa i pokvarenost, što mi se čini možda i najboljim opisom osoba s velikim napunjenim kolicima ispred sebe. Iako se takvi ljudi često, prečesto, busaju u prsa kako su domoljubi, oni to u stvarnosti nisu jer oni ne vjeruju Domovini koju tobože vole i za koju su se, navodno, borili, kada ne vjeruju apelima državnih dužnosnika da ne treba podlijegati panici i stvarati zalihe jer u skladištima trgovina i trgovačkih lanaca ima dovoljno robe i nitko neće biti gladan.
Nije slučajno Vjenceslav Novak naslovio jednu svoju pripovijetku "Nezasitnost i bijeda", gdje opisuje pohlepu, lakomost, bezobzirnost i pokvarenost...
No u nesrećama se nedobri ljudi pokazuju još manje dobrima, a dobri se, pak, pokazuju još boljima. Uvijek se sjetim onih dana poplave u županjskoj Posavini u svibnju 2014., kada sam upoznao skupinu srednjoškolaca iz Osijeka koji su se utrpali u automobil i došli u, mislim, Soljane, pomoći puniti vreće pijeskom za nasip iako ranije možda nikada nisu ni čuli za to mjesto na istoku Slavonije, a kamoli bili u njemu. Jednostavno su željeli pomoći ljudima kojima je tada bila potrebna pomoć. Siguran sam da ti, tadašnji srednjoškolci, danas ne pune kolica zalihama ne misleći što će netko ostati bez litre mlijeka ili ulja, kilogarma brašna ili šećera, makarona...

Vlasti apeliraju kako ne treba stvarati paniku i da građani ne nasjedaju glasinama koje su u kriznim situacijama vrlo česte jer zli ljudi uživaju gledati one druge kako su uplašeni i uznemireni. Ne treba paničariti, kažu u županijskim i gradskim stožerima civilne zaštite, pa se neki slavonski dožupani pojave na tiskovnim konferencijama u odorama, a kada običan svijet vidi uniformiranu osobu, a taj je i kakav dužnosnik, zna iz iskustva da nešto ne sluti na dobro i htio ili ne obuzima ga panika. Zna se kada se nosi uniforma – u ratu i na svinjokolji! U miru je vidimo na godišnjicama ratnih postrojbi, ali je rado nose oni koji je nisu nosili kada je trebalo pa sada nadoknađuju propušteno. Je li ikada tko vidio Antu Gotovinu u vojnoj odori nakon rata, osim, možda u kakvim svečanim prilikama?