Možda se nekome čini suludo, ali kada jednom mjesečno idem na šalter VVK u podrumu Termi platiti vodu bez provizije, mislim da 200 kuna (dobro, ajde, ljeti bude do 300), s obzirom na to koliko je voda potrebna, nije visoka cijena, za razliku od struje, koja je skupa. Ima narodna mudrost: tek kada nešto izgubiš, shvatiš koliko ti je potrebno. Tako je sa zdravljem, a bome i s vodom. To sam iskusio u nedjelju oko 13 sati kada sam otvorio slavinu, a ono ništa. Ni kap da iscuri, a ručak se približava. Pomislih, nakon ručka ću biti žedan, trebat ću čašu vode, oprati prije jela ruke, a nakon ručka i ruke i usne od ostataka umaka, i već me poćela spopadati panika jer sve to neće biti moguće. Ne smijem ni u WC, što ako Ziggy popije svu vodu iz svoje posude i traži još? Kako mu objasniti da nema? Srećom, sjetih se da sam u podrumu nedavno uz butelje vina, staklenke ajvara i šalše, ugledao i dvolitru soka od limuna koju sam još prije Božića kupio "neka se nađe". Poslije ručka sam pojeo dva kolača, ona koja možeš uzeti u ruku, ne treba ti tanjurić i viljuška, uzmeš ih i onako u prolazu ih pojedeš, i zadnji zalogaj pojedem kraj sudopera da bih pod mlazom oprao prste. Je, ali nema vode! Odem do WC-a pa još jednom probam ima li u cijevima barem malo vode, kad ono par kapi iscuri. Sjetih se kako su u Sarajevu za trogodišnje velikosrpske opsade prali kosu ili se tuširali s litrom vode.

Odjednom sam se sjetio da sam prolazeći susjednom ulicom, na nagovor poznanika zastao jer mi je pokazivao kako na jednom mjestu iz betona uz rub ceste izvire voda. Očito je pukla cijev i curak nije velik, ali tko zna kako izgleda dolje, u zemlji, kolika je rupa na samoj cijevi i koliko je vode već isteklo i razlilo se u zemlji. "Sve ćemo mi to platiti", ironično je kazao poznanik i biciklom otišao dalje. Cijev nije pukla na trgu na kojemu živim već u susjednoj ulici pa se nisam ni previše zabrinuo, kao ono, što me briga za rat u Siriji, Iraku, Afganistanu, nisu oni brinuli ni kada se ovdje ratovalo... Dakle, to je razlog - zbog puknuća su zatvorili vodu u cijelom kvartu i prvo što mi je palo na pamet bilo je kako znanost u nekim područjima napreduje do neslućenih visina, a one banalne stvari kao, primjerice, kako isključiti vodu malo oko puknuća cijevi, a ne cijeli kvart - e, to još znanost nije uspjela riješiti. Ili možda je, a to odgovorni u Vinkovačkom vodovodu i kanalizaciji još ne znaju.
Počele su me obuzimati crne misli - jooj, nedjelja je, sigurno nemaju mobilnu ekipu za saniranje ovakvih slučajeva nedjeljom pa ćemo morati čekati ponedjeljak i tko zna dokad će radovi trajati i neće biti vode.

Lutajući nedjeljnim popodnevom u sferu crnih misli, sjetih se događaja iz vojske, iz ljeta 1982. kada su mlade, tek pridošle vojnike, "fazane", jedne sunčane subote poveli na okopavanje nečega, je li bio kukuruz ili šećerna repa, ubijte me, ne mogu se sjetiti, i na suncu čovjek, pa bio on i vojnik, ožedni. Kako to već u vojsci biva, neki vojnici su na srijemsku njivu, čiji se kraj nije vidio, donosili vodu, ali, budući da nisam od onih koji se znaju gurati, u dva navrata nisam uspio popiti ni kapi. Teško je kopati kratkom motičicom, pod suncem koje, kao za inat, prži li prži, i biti žedan, vjerujte na riječ. Mislio sam da polako umirem od žeđi i jedva čekao da padnem i da me sanitet nekuda odnese, samo da više ne budem žedan. No došao je ručak, a ja nisam mogao ni pomisliti nešto pojesti. Bio je, dakako, vojnički grah i salata od sitno rezanog svježeg kupusa i jedino što mi je pasalo bio je sok od kupus-salate. Pokupio sam tih nekoliko kapi soka i prijalo mi je više nego kada bih, kao mladac, nakon burne i sadržajne noći, nedjeljom ujutro naiskap popio pola litre Deita (to je bila slovenska pijača, neka vrsta mješavine soka od naranče, limuna ili grejpa i mineralne vode, idealno piće koje danas nazivamo "tursko pivo").
Oko 17 sati, radostan događaj – stigla voda!! Skoro su mi potekle suze radosnice. Zato danas mislim da voda nije skupa, s obzirom na to koliko ju volimo i koliko bez nje ne možemo. Zaboravio sam tada i na ona poskupljenja vode za koja se pričalo da zapravo idu u HNK Cibalia...