Nedavno je na rodnu kuću izraelske umjetnice Dine Merhav, rođene Gross u Vinkovcima početkom ožujka 1936., postavljena spomen-ploča kojom se odaje počast ovoj umjetnici koja je darovala niz svojih skulptura od željeza, po kojima je i najpoznatija, rodnom gradu, ali i u znak sjećanja na vinkovačke Židove stradale u holokaustu. A njih nije bio mali broj... Ploča je postavljena na zgradu u Dalmatinčevoj ulici, ulici s najljepšim obiteljskim, građanskim vilama, od kojih su mnoge iz prve polovice prošlog stoljeća, zbog čega stariji Vinkovčani i danas ovu ulicu zovu Vila ulica. Vlasnici tih kuća bili su uglavnom vinkovački Židovi, trgovci i industrijalci, koji su činili elitu tadašnjih građanskih Vinkovaca.Prema popisu stanovništva iz 1931., u Vinkovcima je živjelo oko 800 Židova, kaže Josip Paulić iz udruge Moji Vinkovci, i bili su vrlo značajan dio građanskog života svojim sudjelovanjem u osnivanju HNK-a Cibalia, ali i u gradnji Hrvatskog doma. Rijetki od njih uspjeli su se spasiti poput obitelji Gross. Imovinu im je prvo konfiscirala NDH, a poslije ni komunističke vlasti nisu bile previše izdašne u vraćanju imovine jer i komunisti su voljeli živjeti i raditi u lijepim kućama poput rodne kuće Dine Merhel, gdje je oduvijek bila kakva državna ili partijska institucija, a i danas je tu u prizemlju vinkovački SDP.Više puta je Dina Merhav posjetila Vinkovce i svoju rodnu kuću, i primali su je gradonačelnici i župani, ali nije poznato jesu li joj ponudili povrat kuće, prema mnogim stručnjacima bisera suvremene arhitekture 30-ih godina prošlog stoljeća kojim se Vinkovci mogu dičiti. Prije rata u ovoj je zgradi bio sindikat i nešto što se zvalo Socijalistički savez, a bilo je tobože konkurencija, danas bi rekli oporba, Savezu komunista, iako su oboje puhali u istu tikvu i ni najstariji Hrvati ne pamte da se Socijalistički savez ikada usprotivio kakvoj odluci SK. Često sam po novinarskom zadatku dolazio u ovu zgradu jer na katu, do kojega se dolazilo impresivnim, drvenim, masivnim, zavojitim stubama, bio je Soc-savez, kako smo ga skraćeno nazivali, a tu se odlučivalo o mnogim važnim stvarima iako se ne mogu, s vremenske distance od 30 i više godina, sjetiti nekog zgodnog primjera što se tamo važno odlučivalo. Sjećam se da smo za sastanaka svi, i novinari i političari, pušili, jer to je u to vrijeme bilo sasvim normalno.Danas je ta zgrada vidno zapuštena, SDP je uredio samo prizemlje, a kat je s oronulim, nekada reprezentativnim stubištem, devastiran. I dok gledam ovu izvana ipak lijepu zgradu, najčešće mi pada na pamet naziv “hotel promaja”, koji najbolje oslikava današnje stanje rodne kuće Dine Merhav. Žalosno je kako izgleda interijer kuće i pada mi na pamet ideja da se SDP smjesti u nekakv lokal jer, s obzirom na aktivnosti, to bi im bilo sasvim dovoljno, a da zgradu daju u zakup nekome tko će je urediti, održavati i čuvati uspomenu na obitelj Gross, kojoj su Hrvati i ovdašnja vlast napravili puno zla. Ona iz ‘40-ih, ali i ona nakon ‘45.Još jedan rođeni Vinkovčanin ovih je dana bio često spominjan.Nakon inauguracije novog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i hrabre interpretacije Josipe Lisac Lijepe naše, često je spominjan i Josip Runjanin, rođen u Vinkovcima u današnjoj Glagoljaškoj ulici, kršten u pravoslavnoj crkvi Silaska Duha Svetoga u Vinkovcima iz 1793. pod imenom Josif. Ovaj časnik austrougarske vojske, glazbeno nadaren, skladao je hrvatsku himnu na pjesmu Antuna Mihanovića “Horvatska domovina”. Autor je i popularne srpske koračnice “Rado Srbin ide u vojnike”, a šaljivdžije pri izvođenju nadodaju “dvojica ga tuku, trojica vuku”. Runjanin je posljednje dvije godine proveo u Novom Sadu, gdje je i pokopan na pravoslavnom groblju. Iz vojske je umirovljen, danas bismo rekli nečasno, jer je “sudjelovao u dvobojima bez odobrenja”, što je bilo dozvoljeno vojnim časnicima, ali uz dopuštenje pretpostavljenih. Osjetio se izazvanim u prigodi dok je večerao, kada je “pripiti husar zapalio cigaru na svijeću s njegovog stola”.