Velika je povika na Hrvatske željeznice zbog sporosti vlakova pa se danas, uza sve rekonstrukcije, nadogradnje donjeg podvozja, izmjene tračnica i pragova, do Zagreba vozimo otprilike isto sati kao prije 25 godina. Dobro ‘ajde, bilo je nekih popravaka, pa i ozbiljnih, na relaciji Vinkovci - Tovarnik, prije desetak godina, kada su govorili da će vlakovi prometovati brzinom i do 160 ili 200 km/h, obnovljena je signalizacija na cestovnim prijelazima, izgrađene su suvremena stajališta umjesto onih zidanih staničnih zgrada kakve su prije bile. Većinu je platio EU, dakako, a i lijepo smo na vinkovačkom kolodvoru, uz Barbaru Kolar i Mateja Meštrovića, proslavili otvaranje obnovljene pruge. Eto (suverenisti i ostali desničari, nemojte čitati do kraja ovu rečenicu), prugu nam popravljaju fondovi EU-a, a ni izgradili je nisu Hrvati već Mađari, i to još u drugoj polovini 19. stoljeća.

Unatoč svemu, ja volim putovati vlakom – nije jako brzo i komotno kao zrakoplovom ili automobilom, ali lijepo vidiš okoliš kroz koji prolaziš, jer pruga najčešće prolazi izvan naselja ili bar njegovim rubom, a možeš i protegnuti noge i kao čovjek otići u WC, za razliku od autobusa. Mi iz Vinkovaca smo, valjda, sudbinski vezani uz željeznicu pa nije čudo što smo bili ili smo i sada najčešće vezani uz putovanja vlakom. Putovanja s roditeljima u formativnoj dobi nisu mi bila atraktivna jer si stalno bio pod nadzorom, ali su mi ona iz studentskih dana ostala u dubokom sjećanju i mislim da neka od njih neću nikada zaboraviti.Posebice ona u Poljsku za ljetnih raspusta, kada bih išao “usavršavati jezik”, kako sam objašnjavao sebi i drugima, jer jezik ćeš najbolje naučiti ondje gdje se tim jezikom govori. Zato latinski malo tko zna, hehehe... Tada, krajem 70-ih prošlog stoljeća, postojao je Ferijalni savez (danas vjerojatno isto tako nešto postoji, ali drugog imena), preko kojega su mladi imali popuste na putovanjima u zemlji i inozemstvu, u koje smo odlazili kada smo htjeli, na čemu su nam zavidjeli ruski sateliti, iza “željezne zavjese”, gdje je predsjednica u odlasku nesmotreno svrstala i državu u kojoj je živjela i iz koje je mogla otići studirati van. Prvi put sam u Poljsku vlakom išao organizirano, u sklopu razmjene studenata zagrebačkog i krakovskog sveučilišta. Ideš vlakom do Budimpešte, kolodvora Keleti, tamo se muvaš šest sati i hvataš vlak za Varšavu. Dug je to bio put, sjećam se, dio ide preko Tatra, planinskog lanca između Slovačke i Poljske, i najgore mi je bilo kada bih na ležaju kušet-vagona zadrijemao a vlak se penjao, pa je bio dosta ružan osjećaj kada te trzanje i stenjanje vagona probudi. Bilo je puno lakše kada smo otkrili vagon-restoran i, nakon doručka, navalili na votku. No tamo je običaj i propis da uz svaku rundu votke ide i “zakuski”, mi bi rekli meza, ali kada su nam dojadili “zakuski”, podmitili smo konobara pa smo mogli naručiti votke i bez “zakuski”.Kao student, uz potvrdu fakulteta ovjerenu u poljskom konzulatu nedaleko od Krležine vile na Gvozdu, na granici nisam morao mijenjati novac po službenom tečaju već sam zlote “na crno” kupovao na ulici ili gostionici. Tada se sa 100 njemačkih maraka moglo fino provesti u Poljskoj bar tjedan dana. Poslije kada sam sam putovao, iskoristio sam blagodati karte i iz Budimpešte putovao u Krakov preko Bratislave, jer studentska karta dala je i tu mogućnost, i tamo proveo krasna dva dana, vjerujte mi na riječ. Opet vlakom do Krakova i, nakon nekoliko dana obilazaka starog kulturnog središta i kraljevskog grada, nastavak prema Varšavi, gdje se vlak zaustavlja u središtu grada, u velikom, tada vrlo modernom kolodvoru s nekoliko katova ispod zemlje. I Varšava dojadi pa sam odlučio vlakom na Baltik do Gdanjska, i nisam požalio. Sjeverno more je mutno, puše vjetar, ali sam ipak prošetao drvenim molom daleko od obale i shvatio kako se i mora razlikuju. No tu sam lokalnim vlakom posjetio u jednom danu nekoliko manjih mjesta koja su me oduševila ljepotom – Sopot, Gdynia.Opet vlakom na jug i kada vlak iz Mađarske uđe u Hrvatsku, osjetila se velika razlika – kolodvor osvijetljen, svagdje neonske reklame čega iza “željezne zavjese” baš i ije bilo...