Sve si nešto mislim kako bi moglo biti nešto od najnovijih najava kako uskoro počinje gradnja nove zgrade Gradske knjižnice i čitaonice jer na vidiku nema ozbiljnijih izbora, a i potpisan je ugovor s izvođačima radova. Dobro, hajde, oporostit ćemo gradskim vlastima što se ovaj projekt više ne zove Hrvatski dom već Gradska knjižnica, dakle jedan dio nekadašnjeg projekta Hrvatskog doma, koji je, ruku na srce, bio malo i previše megalomanski za aktualne istočnoslavonske i vinkovačke prilike. Neka bude po onoj "daj što daš".

Ni sam ne znam koliko sam puta pisao o Hrvatskom domu i najavljivao početak radova, najčešće uoči kakvih izbora, doduše, jednom nismo baš jako slagali i radovi su počeli, ali su nedugo potom i zaustavljeni. Sjećam se da smo jedne godine za 1. travnja napravili provoaprilsku šalu tako što smo najavili svečani početak radova i veliku svečanost u povodu toga na mjestu "gradilišta" u Zvonimirovoj ulici. Čak sam dogovorio s kolegicom s lokalne televizije da se pridruže pa su oni u večernjim vijestima za sutradan najavili "otvaranje radova". Čak su najavili kako će svi građani koji dođu na "otvaranje radova" sa šokačkom kapom na glavi dobiti na dar majicu, ne sjećam se s kojim logom. U najavi sam napisao, davši mašti na volju, kako će "svečanosti" nazočiti i arhitekt iz Japana, koji je, tobože, projektirao Hrvatski dom jer tada se još govorilo o Hrvatskom domu s knjižnicom, nekoliko multipleks dvorana, više ureda za udruge, lokalima koji će donositi novac, a ispod velika podzemna garaža. Čak sam i izmislio ime japanskog arhitekta koje je asociralo na bludne radnje i da će mu zainteresirani moći postavljati pitanja.
U vrijeme najavljenog "otvaranja" počeli su se ljudi okupljati, a među njima sam primijetio i djelatnice Gradskog poglavarstva koje su se možda slučajno došetale kao što to obično rade u to vrijeme, mislim da je bilo oko 10 sati, ili su stvarno povjerovale da novinari znaju nešto više od gradske uprave. Kada sam ugledao poznanika kako se približava sa šokačkom kapom na glavi, bilo mi je malo žao što sam i njega prevario, ali prošlo je sve dobro jer, kao i još nekoliko njih sa šokačkom kapom na glavi ili u rukama, dobio je majicu.
S godinama mi je postalo i neugodno pitati prošlog ili aktualnog gradonačelnika kada će početi gradnja jer sam strahovao da će pitanje shvatiti kao zafrkavanje ili, nedajbože, podlu i mučku provokaciju. Svaki put kada prolazim kraj ograđenog gradilišta, bacim pogled, ali ništa se ne događa, sada nam je samo čekati da počnu zemljani radovi i da nadgledamo kako radovi napreduju...



Iskreno me obradovalo što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović župnika središnje vinkovačke Župe sv. Euzebija i Poliona, mons. Tadiju Pranjića, odlikovala Redom kneza Domagoja s ogrlicom, za hrabrost i junaštvo u izravnoj ratnoj opasnosti, pružanje pastoralne i humanitarne pomoći hrvatskim braniteljima, prognanicima i obiteljima poginulih, zatočenih i nestalih tijekom i nakon Domovinskog rata.
Prije rata, u komunističkom mraku, ponekad bih nedjeljom predvečer došao u crkvu, ostavio lemoziju i uzeo primjerak Glasa koncila jer se tada jedino tu moglo pročitati nešto što nije službena državna politika. Nekada bih poslušao Tadijinu propovijed jer se mogla čuti koja pametna o zbivanjima u državi i svijetu budući da je uvijek bio dobro informiran. Kada je već mirisao rat, u proljeće i ljeto 1991. ponekad sam dolazio kod njega u župni stan i na velikom okruglom stolu uvijek je bilo puno raznih novina, naših, slovenskih, bosansko-hercegovačkih, ali i srpskih jer bilo je važno doznati što se događa "s druge strane", što namjeravaju i planiraju, a namjeravali nisu ništa dobroga.
Ostao mi je u sjećanju događaj s kraja 1991. kada smo se sreli u podrumu Termi, gdje su bile smještene civilne i vojne vlasti i tu je bio centar svega. Nismo se neko vrijeme vidjeli i onako muški smo se zagrlili jer bila su takva vremena da si se radovao kada nekoga vidiš živog. Tadija je zaslužio ovo odličje prije mnogih koji su ga primili prije jega...