Ovih se dana prisjećamo 15. siječnja 1998. kada je završena mirna reintegracija preostalih okupiranih dijelova u ustavno-pravni sustav Hrvatske i istog dana, ali i 1992., kada je većina država shvatila i priznala neovisnost Hrvatske, ali borba za cjelovitost i oslobađanje okupiranih dijelova domovine nastavljena je i trajala je sve do početka kolovoza 1995., kada je Olujom oslobođeno sve što se moglo vojno osloboditi uz minimalne ljudske gubitke. Ostalo je samo Podunavlje, koje je nakon trogodišnjih pregovoračkih bitki, za koje je nekada bilo potrebno više živaca nego za one ratne, također oslobođeno, ali bez ratnih razaranja i gubitaka na objema stranama.Jedino što su Srbi nakon ulaska hrvatskih institucija na to područje odlazili, ni od koga tjerani, jer su znali što su činili proteklih sedam-osam godina pa su iz straha otišli tamo odakle su dobivali zapovijedi i oružje misleći, naivno, kako će tamo biti nagrađeni. No dobili su brus! Mnogi su se pokunjeno vratili odakle su otišli strahujući više od svojih susjeda koje su opljačkali i čije su članove obitelji silovali ili ubili nego od hrvatskog pravosuđa.Srbi u Hrvatskoj imaju sva prava, pa i ona da hrvatskim suverenistima, kako se vole nazivati desničari i nacionalisti, “vade mast” tražeći nešto što je zapisano u zakonu. Primjerice, tražeći postavljanje ploča s “dvopismenim” (kako se izražavaju zagovornici razbijanja ploča na vukovarskim institucijama) nazivima, na kojima bi bila ispisana imena institucija na latinici i ćirilici. Baška što ni oni koji traže ćirilicu na pločama vjerojatno ne znaju čitati to pismo pa je i u Beogradu ili Čačku teško naći ćirilične natpise, što je za srpske jezične čistunce velik problem jer se “zatire jedan od simbola srpskog identiteta”. E upravo to, “simbol srpskog identiteta”, najviše smeta hrvatskim domoljubima i vukovarskim žrtvama velikosrpske agresije, jer su pod tim “simbolom srpskog identiteta” počinjeni zločini, i ne samo u Vukovaru.Ovih je dana Dragan Crnogorac, predsjednik nečega što se zove Zajedničko vijeće općina, uputio pismo hrvatskom premijeru i još nekome, “kao roditelj učenika V.b razreda Osnovne škole Nikola Andrić iz Vukovara”, gdje upozorava kako učenici ove škole koji uče prema srpskom programu nisu dobili sve udžbenike.“Uvaženi, da li znate da đaci u Republici Hrvatskoj od početka školske godine nemaju udžbenike za nastavu ili vas to nije briga jer se radi o Srbima!!!!”, piše ogorčeni Crnogorac, očito na krivu adresu jer, da je dobronamjerno provjerio, vidio bi da je krivac izdavač udžbenika za učenike koji uče prema srpskom programu jer nije dostavio knjige. Zaprijetio je Crnogorac da će “ovo pismo poslati i u našu matičnu zemlju da nam pomognu ako mogu” kao što su i 90-ih tražili pomoć i dobili što su tražili.Iako je još prije 28 godina priznata neovisna Hrvatska, ni do dana današnjeg ne zna se točno kuda prolazi granična crta sa Srbijom pa srpski mediji pišu kako je sporno oko 145 kilometara granice na Dunavu, od ulaza iz Mađarske do Bačke Palanke, odnosno do Iloka s hrvatske strane, a dva riječna otoka - Šarengradska i Vukovarska ada - najveći su kamen prijepora te da je za Srbiju pitanje razgraničenja riješeno još 1945. Zakonom o utvrđivanju i ustrojstvu Vojvodine.Hrvati pak drže kako granica treba meandrirati i biti uspostavljena na načelu katastarskih parcela, a to bi značilo da bi granica presijecala Dunav na više mjesta, što je neprihvatljivo za Srbiju i zato još nema dogovora oko granice. Zato je rješenje u svoje ruke uzeo predsjednik MO Šarengrad Pero Ćorić, jedan od čelnika političke stranke Desno: uputio je vlastima otvoreno pismo vezano uz povrat Šarengradske ade Hrvatskoj i zaprijetio da će “privremeno blokirati, čamcima i čiklama, plovni put Dunava na vrijeme za koje procijenimo da je potrebno”, ali i prometnica i granice.Isti Ćorić, i u rujnu 2012. na istoj dužnosti, ali tada kao glavni tajnik HSP-a dr. Ante Starčević, prijetio je blokadom Dunava i prometnica jer su Srbi najavili sječu stabala na Šarengradskoj adi. Učinak će, čini se, biti isti...