U adventske dane kada je na ulicama u središtu grada više ljudi nego inače i brojna su događanja, prisjetih se kako se zabavljala mladež ili, kako se tada govorilo, omladina, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Mladi su tada, a i sada, nezadovoljni jer “ništa se ne događa”, iako imamo kazalište, muzej i galeriju, koji priređuju zanimljive predstave i izložbe. Tada su bila i dva kina dok današnja mladež mora u Vukovar ili Osijek u kino.Danas ima više događanja jer većina kafića organizira posebne večeri s ciljanim programom i posjetiteljima, izvaninstitucionalne udruge imaju svoje programe, a tu je DORF, Festival glumca, Lutkarsko proljeće, Matica hrvatska i HAZU, Gradska knjižnica, Vinkovačke jeseni...Vinkovčani koji su danas u najboljim godinama, ako su ih uspjeli doživjeti unatoč svim iskušenjima, u mladosti su se dobro zabavljali i provodili. Televizijski program nije bio osobito atraktivan za mlade i samo poneka emisija namijenjena njima nije im bila dovoljan razlog za ostajanje kod kuće, osim po kazni. Tada je bila uobičajena kazna zabrana izlaska nekoliko subota, kao što danas roditelji zabrane pristup računalu. Izlazilo se svaki dan, ali su subote, pa i nedjelje, bile posebne i tih su dana izlazili i oni koji preko tjedna ostaju kod kuće. Život je bio lakši, ma što rekli neki današnji domoljubi, i novac je više vrijedio – za malo novca mogao si dobiti mnogo toga i nije bio problem počastiti prijatelje, pa nije bila rijetkost da se u društvu posvađaju tko će platiti rundu. Danas je to neshvatljivo! U komunističkom mraku naši su roditelji radili i redovito primali plaću (!!?) i nije bio problem skupiti novac za izlazak – malo ti ostane kada te mama pošalje u dućan, a i ne vratiš baš svaki dinar, onda ti daju za izlazak, a u pričuvi su bake i djedovi koji će dati “crvenu” ne samo za Božić, Uskrs ili Novu godinu.Izlazilo se i provodilo u kafićima i kućnim tulumima, ali najviše u diskaćima, koje sam počeo otkrivati početkom 70-ih kao srednjoškolac. Tako smo nazivali zamračenu prostoriju s pokojim reflektorom gdje je treštala domaća i strana glazba s ploča koje je DJ stavljao prvo na jedan, a poslije i na dva gramofona, ali bez današnjih bizarnosti okretanja ploče unatrag.Prvi sam put bio u diskoklubu u Oficirskom domu, u dvorani na katu. To nije dugo trajalo jer su vojne vlasti procijenile kako bi se strop, zbog vibracija izazvanih plesanjem, mogao urušiti. Tada je bila popularna pjesma Pro arta “O, Lola” - “O Lola, o Lola, ti znaš da nisam milioner”, a mi bismo umjesto “milioner” viknuli “milicioner”, misleći kako time rušimo postojeći nenarodni režim iznutra!U Omladinskom domu, kojega danas nema, bilo je više prostora i mislim da je disko prvo bio u onoj manjoj, a tek poslije u središnjoj dvorani. DJ je bio Želimir Babogredac, danas prvi čovjek i suvlasnik Croatia Recordsa. Kada su na redu bili sentiši, bila je prilika za “stiskavac”, ples koji znaju i ‘’nevježe’’ jer dovoljno je stisnuti se uz djevojku i polako se okretati, nešto tiho lupetati i čekati priliku. Dok su oni s bicepsima izašli popušiti cigaretu i nekoga izazivati na tučnjavu, mi smo koristili priliku i njihovu odsutnost za upoznavanje najbolje ženske koje su, k vragu, uvijek pripadale onim ‘’bilmezima’’ s ‘’cigaretpauze’’!Nekoliko sam puta bio u disku u Mjesnoj zajednici u Bana Jelačića, malo prije kružnog toka s lijeve strane.Oni nešto ozbiljniji odlazili su u Oficirski, gdje je na ulazu bio vojni policajac, te na večeri sa živom glazbom na dvorišnoj terasi nisi mogao ući u riflama i patikama jer je pristup bio dozvoljen samo “pristojno odjevenima”. Moglo se ući i “kroz žicu”, na dijelu ograde bliže današnjem sjedištu SDP-a, ali tada si vojniku na straži morao dati koju cigaretu.Žive glazbe bilo je u starom hotelu Slavonija i u Radničkom restoranu u dvorištu Velikoga kina i tu su zalazili stariji. Kao i u krčmi u nekadašnjoj Daničićevoj, u običnoj obiteljskoj prizemnici i zvala se prema vlasniku, a tu se događalo svašta, osim što je bilo žive glazbe predvođene harmonikom.