Iako će Hrvatska, koja je već šest i pol godina punopravna članica Europske unije, početkom siječnja preuzeti predsjedanje Vijećem Europske unije na šest mjeseci, još uvijek ima u nas događaja kojima ponekad pokazujemo čudnu hrvatsku vještinu izigravanja europskih civilizacijskih dosega. Sada kada smo postali i nekakav značajan činitelj u europskoj administraciji, misli mi ponekad odlutaju u vremena kada su stanovnici ovih prostora već bili dio te Europe, i to prema svojim kulturnim postignućima. Ponekad učinimo nešto što Europljane zbuni i vjerojatno pomisle “što ovi opet izvode”, a zapravo ne znaju ili zaboravljaju da im upravo mi Vinkovčani u Europu donosimo civilizaciju koja ovdje u nas postoji već osam tisuća godina, pa si vi, gospodo Europljani, gledajte!Vinkovci, čini mi se, nemaju problema kada se valja podičiti, ali i pokazati kulturu, jer grad na mirnom Bosutu nije kulturna destinacija od jučer, već su se ovdje događala mnoga zbivanja koja osiguravaju Vinkovcima ugledno mjesto na kulturnoj karti Hrvatske i Europe. Dovoljno je pogledati fotografije Vinkovaca s početka prošloga stoljeća i vidjeti europsku građansku arhitekturu u središtu grada, specijalizirane trgovine, radionice i tvornice koje su držali uglavnom Nijemci i Židovi, a u knjigama iz toga doba može se doznati kako je nekada u Vinkovcima izlazilo i po 11 dnevnih listova, raznih časopisa na više jezika, društveni je život bio bogat jer je djeluovalo na desetke raznih udruga, od humanitarnih, pjevačkih do glumačkih.Nekako u to vrijeme počinje i vinkovački kazališni život pa je upravo početkom prosinca prije 102 godine u popularnom vinkovačkom svratištu Lehrner, poslije je to hotel Central, a danas Admiral, netom osnovano Diletantsko kazalište odigralo dvije jednočinke - “Prosce” Ise Velikanovića i “Začarani ormar” Ferde Ž. Milera. No i prije toga Vinkovčani su mogli uživati u kazališnim predstavama poput stanovnika drugih tadašnjih kulturnih središta jer su već od sredine 19. stoljeća naš grad, kao i druga slavonska mjesta, posjećivale putujuće dramske družine, koje su, osim kazališnog doživljaja, donosile i novosti u odijevanju, u književnosti, kazalištu, pa i politici. Marljivi su kroničari zabilježili kako je kazalište iz Novoga Sada od 1864. do 1907. Vinkovce posjetilo točno 109 puta ili u prosjeku tri puta godišnje, a osječko je Hrvatsko narodno kazalište od osnutka 1907. do početka Drugog rata pred vinkovačkom kazališnom publikom izvelo 30 predstava. Kroničari bilježe i to kako je pokretač i organizator prvih kazališnih događanja u našemu gradu, pa i jedan od osnivača Diletantskog kazališta, bio Slavko Janković, sudac u Vinkovcima, koji se uz pravničke poslove bavio režijom, vođenjem zbora, uređivao je časopise i prikupljao šokačke napjeve. No u NDH-u je bio sudac, što mu partizanska i komunistička vlast nikako nije mogla oprostiti, a vinkovački su borci još krajem 80-ih govorili kako je bio “sudac ustaškog suda” i da “dok smo mi živi, na sud neće njemu spomen-ploča”, što su neki Vinkovčani predlagali i na kraju ostvarili.Koliko drže do svojih velikana Vinkovčani često znaju pokazati sjećanjima ili spomen-pločama, pa će jednog dana vjerojatno na nekom od vinkovačkih pročelja zasjati ploča koja će čuvati uspomenu na istaknutog vinkovačkog i hrvatskog arheologa Stojana Dimitrijevića, koji je umro prije točno 38 godina. I kada je kao sveučilišni profesor radio u Zagrebu, rado je dolazio u Vinkovce i iz toga vremena pamtim ga kako pod ruku sa suprugom korača pokraj moje kuće, pomalo uzdignute glave s velikim zaliscima poput cara Franza Josefa. Tada, mulac, nisam imao pojma tko je, ali sam znao da je neki gospodin i da se bavi nečim jako važnim! Manje je onih koji su znali za njegovu, uz arheologiju, najveću strast – posjete kinu. Kada bi preko tjedna pogledao sve filmove u vinkovačka dva kina, uz poneku projekciju i u kazalištu, odlazio bi, najčešće biciklom, u sela za koja je doznao da se u njima daje neki njemu zanimljiv film. Od ljeta ove godine na Antičkim filmskim večerima dodjeluje se nagrada nazvana po ovom velikom Vinkovčaninu.