Eto, baš dobro što je prekinut štrajk prosvjetara i djeca mogu na nastavu jer nije lijepo djeci u školskoj dobi uskraćivati pravo na obrazovanje kako bi nastavnici došli do nekih svojih ciljeva. Vrlo katko, prije nego što sam se odao novinarstvu, radio sam na zamjenama u nekoliko osnovnih i srednjih škola pa sam upoznao školu i iz zbornice. Nisam se baš pokazao i najbolje snašao u profesorskom pozivu jer sam se oglušio na savjete starijih kolega kako nije dobro previše zbližiti se učenicima jer oni će to jako dobro detektirati i koristiti pa se neće uspostaviti ona potrebna granična linija između nastavnika i učenika.Kod mene se uvijek ta granica rušila i bila je velika galama pa je bilo uobičajeno da pedagog dođe u učionicu misleći kako nema nastavnika. Mlad i nadobudan, mislio sam kako je moderna pedagogija ako profesor učenika doživljava na istoj razini i ne tupi stalno “ja sam profesor, a ti učenik i slušaj vamo...”. Nisam od učenika doživljavao zlostavljanja kao što je danas čest slučaj u školama, pa ih čak možemo vidjeti na internetu jer zlostavljači snimaju svoje “junaštvo” i hvale se misleći da je to nešto čemu se prijatelji dive. I dandanas se pozdravljam sa svojim bivšim učenicima. Jedan je dogurao do profesora tjelesnog i bio čak i načelnik jedne općine blizu Vinkovaca, a sadašnji načelnik te općine i dužnosnik Hrvatskih šuma u Vinkovcima jednom me podsjetio da sam mu predavao hrvatski... Neki su u policiji i danas me oslovljavaju s “profesore” jer nikome (osim onima koji su bili bezobrazni) nisam dao jedinicu jer sam mislio kako nitko ne zna toliko malo da ne bi bilo za dovoljan. Negdje u ljeto 1991. primao sam telefonske prijetnje iz Mirkovaca (“prebit ćemo ti kičmu i baciti te u Bosut!!”), a čuo sam da su i druge kolege novinari doživljavli isto pa se netko u policiji sjetio da policijske ophodnje pripaze na naše kuće. Jedne večeri pred kućom sam kroz prozor ugledao bivšeg učenika u policijskoj odori. Rekao mi je da su njega i kolegu poslali da me čuvaju.- Profesore, ništa vi ne brinite, mi ćemo biti u blizini u automobilu cijelu noć - rekao je bivši učenik i meni bilo drago ne zato što sam se bojao da će neka budala iz Mirkovaca doći i baciti bombu ili zapucati (a to nije bilo potpuno isključeno unatoč nadzornim punktovima na ulazima u grad!), već zato što sam njemu ostao u lijepoj uspomeni i to mi je bila nagrada za moj kratki, jednogodišnji staž u školstvu.Ne sjećam se jesam li se tada bio učlanio u sindikat ili se sredinom 80-ih prošlog stoljeća automatski ulazilo u sindikalnu organizaciju, ali nikada, pa ni u novinarskom poslu, nisam imao o njima visoko mišljenje jer su se njihove akcije svodile na nabavu zimnice i organiziranje prvomajskih proslava i novogodišnjih dočeka, i ne znam za slučaj da je sindikat nekoga vratio na posao. Netko je dobro rekao kako je sindikat kao sveta vodica – niti koristi, niti šteti. Neću baš reći da su sindikalni vođe ljenčuge (iako sigurno ima i takvih) pa su se izborili za kakvu sindikalnu funkciju jer tada su zaštićeni kao lički medvjedi i ne smiješ im dati otkaz.Kada sam dva tjedna radio u maloj školi u jednom živopisnom istarskom mjestu, dakako, na brdašcu, sindikat je organizirao nabavu zimnice pa sam, čisto iz dosade, išao s vozačem školskog kombija u obližnje Buje u nekakvo skladište po zimnicu koju smo poslije razvozili djelatnicima, i to je bio jedini posao školskog sindikata.No, neki sindikati znaju biti puno ozbiljniji i mijenjaju vlast, poput sindikata Solidarnost i njegovog vođe Lecha Walense (ovako se izgovara njegovo ime, a ne Walesa jer u poljskom ima nazala koji zvuče kao n) koji su u Poljskoj promijenili socijalističku vlast za demokratsku. Upravo te, za Poljsku prijelomne, 1980., u ljeto, našao sam se u Poljskoj i vlakom putovao od Krakova do Varšave i dalje na sjever prema Baltiku i dospio u Gdinju, Sopot i u Gdanjsk (ovako se izgovara jer na slovu n je “repić”, a slovo s “repićem” izgovara se “nj”). Tek kada sam došao kući, doznao sam da su u Gdanjsku bili veliki prosvjedi, ali ja to uopće nisam primijetio. Eto, koliko sindikat može biti diskretan, a ne kao aši...