Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Priča na 18. studenoga - zašto ništa nije napravljeno?
Datum objave: 22. studenog, 2019.
Ne poznam iole ozbiljnijeg kolegu novinara koji rado odlazi na protokolarna događanja jer to su oni najnezanimljiviji susreti s političarima koji, najčešće, ispucavaju ofucane fraze. Tako je posljednjih godina i s vukovarskom Kolonom sjećanja, koja se više tako ne zove već je posvećena svima, a ne samo Vukovarcima, stradalnicima u Domovinskom ratu. Tako je, čini mi se, Vukovar dobio nezasluženu pljusku, ali valjda gradonačelnik, njegov savjetnik za boračka pitanja i stranački i koalicijski prijatelji znaju što rade.Pratio sam prvih desetak obilježavanja 18. studenoga, dana pada Vukovara, pa i one prve kada nije bilo kolone koja je prolazila od bolnice središtem grada, preko Mitnice do Memorijalnog groblja. Prvo obilježavanje, krajem 90-ih, nakon završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u politički i pravni sustav Hrvatske, bilo je vrlo skromno uz okupljanje vukovarskih branitelja na Ovčari, paljenje svijeća i, što je možda i najvažnije, bez političara, i tako je bilo, mislim, dvije ili tri godine... Oni su počeli dolaziti poslije kada je protokolom osmišljen program u bolničkom dvorištu, na ideju vukovarskog branitelja Stjepana Blaževića, danas pokojnog.
Istina i floskule
Prvi put sam na Ovčari bio još prije kraja integracije, kada su Tomislav Merčep i njegova stranka donijeli križ koji su ukopali na mjesto masovne grobnice. Naime, današnji je spomenik 50-ak metara sjevernije od mjesta gdje su sužnji pobijeni i pokopani i na tom je mjestu ona poznata velika gomila krunica što su ih ostavili rođaci i prijatelji žrtava. Tu sam jednom sreo Marka Babića i pitao sam ga hoće li mi ispričati svoju golgotu jer sam radio priču o zarobljenim braniteljima, a on kaže kako on nije bio zarobljen već je izašao u proboju. “Šteta”, rekao sam, na što me on onako krupan zagrlio i zajedno smo se počeli smijati, a meni je samo bilo žao što sam izgubio pravog sugovornika za priču.Možda nisam u pravu, ali prije 15 ili 20 godina za nas novinare bili su najzanimljiviji preživjeli branitelji, majke i očevi poginulih i nestalih, svjedoci s pričom iz prve ruke i ne sjećam se da smo političare uopće pitali za dojmove. Koliko smo bili u pravu pokazat će vrijeme jer otkada izjave daju političari, naslušali smo se floskula i ispraznih fraza poput “oprostiti, ali ne zaboraviti”, “oni su utkali svoje živote u Hrvatsku, u ono što danas imamo...” i slično, a ove su godine najviše govorili, kao da su se na putu u Vukovar u svojim crnim kombijima zatamnjenih stakala dogovorili na što će staviti akcent, o nestalima. “Moramo poduzeti sve da se rasvijetli istina o nestalima” te kako treba prisiliti Srbiju da otvori svoje vojne arhive jer tu se nalaze odgovori na pitanja koja tište mnoge uplakane majke i očeve. Malo je nade da će do toga doći jer teško je povjerovati da će sadašnja vladajuća garnitura, duboko “umočena” u zbivanja 90-ih, htjeti otkriti svoju umiješanost u zločine u Hrvatskoj, pa i u one u Vukovaru.Slušajući ih što “moramo poduzeti”, volio bih ih upitati a zašto to što 18. studenoga već godinama govorite šetajući Vukovarom niste već napravili, bilo je vremena? Isto, pa čak i isti političari, govore 2. svibnja u Borovu jer, osim nekoliko kokošara, nitko nije odgovarao za ubojstvo 12 hrvatskih policajaca. I njima bih postavio isto pitanje - što ste dosad napravili i zašto niste?
”Morali smo”
Mi novinari ne možemo napraviti ono što bi političari trebali jer, recimo jasno, to nije naš posao. Ponekad pomislim da sam više napravio i od istražitelja DORH-a u otkrivanju zločina razgovarajući sa svjedocima zločina, poput Dragutina Berghofera Belog, Petra Mlinarića, Stjepana Blaževića ili Marka Babića. Zanesen mišlju da mogu nešto korisno napraviti, bio sam krajem 90-ih na Sajmištu u kući Marka Crevara, čiji je sin Mirko bio optužen za sudjelovanje u ratnim zločinima u Vukovaru, ali je na vrijeme pobjegao u Srbiju, i vjerojatno je i danas tamo gdje je najsigurniji uživajući u zaštiti tadašnjih nalogodavaca. Sjećam se uplašenog Srbina također sa Sajmišta koji je stalno ponavljao da je bio prisiljen uzeti unifomu i oružje i nikome nije učinio ništa nažao. Ponekad sam im naivno i povjerovao...