Ovih se dana prisjećamo događaja od prije 11 godina, kada je pretučen srednjoškolac Josip Klasnić iz Andrijaševaca ispred Poljoprivredno-šumarske škole u Vinkovcima u parku Lenije koju je pohađao kao i petorica njegovih kolega, svi redom od 15 do 17 godina. Oni su ispred svoje škole 23. listopada 2008. zbog nekog banalnog razloga pretukli Josipa, koji je tjedan dana kasnije od teških ozljeda umro. Taj je tragični događaj šokirao Vinkovčane jer i do tada je bilo slučajeva da si neiživljeni srednjoškolci u tučnjavi daju oduška, ali prvi se put dogodilo da je tučnjava završila smrtnim ishodom.

Dio svoje mladosti proveo sam upravo na tom prostoru gdje se dogodila tragedija, a i pohađao sam tu školu, koja se tada zvala Poljoprivredno-strojarska i nalazila se u zgradi gdje je danas Zdravstveno-veterinarska škola. Kao klinac sam se igrao i u Lenijama, jer sam stanovao u blizini, pa i oko dugačke dvokatnice u čijem su suterenu bili kreveti na kat i poslije ću doznati da je to i đački dom gdje su učenici stanovali za školovanja jer tko zna odakle su došli. Kada u spavaonicama nije bilo nikoga, ubacivali smo kamenje ili bilo što drugo samo da bi napakostili. Ponekad bi nas uplašili i rastjerali učenici koji su bili u spavaonicama. Tada nisam imao pojma da ću pohađati upravo tu školu. Priznajem, ovu sam školu odabrao jer mi je otac tamo radio pa sam procijenio da ću tu proći uz najmanje napora. Tako je nekako i bilo...Nije bila tajna da je Poljoprivredno-strojarska škola bila zapravo rezervni položaj za vinkovačke srednjoškolce jer kada bi pali u Gimnaziji ili Tehničkoj školi, koje su tada bile elitne, upisali bi se u Poljoprivrednu jer tu je uvijek bilo mjesta. Zbog toga sam bio među mlađim učenicima u prvom razredu jer većina drugih je već neuspješno prošla prve razrede neke druge škole. Prve dvije godine su bile opće, a u trećem bi se opredijelili za smjer – ja sam bio strojarski smjer iako ni danas ne razlikujem karburator od svjećice. Bilo nas je zaista svakakvih. Sjećam se Ž. Č.-a iz Orolika, danas pokojnog, koji je bio izuzetno bistar, ali je uvijek kunjao u zadnjoj klupi i, uz beogradski Sport, sa sobom je imao samo jednu bilježnicu u koju je ponekad nešto upisao. Na hrvatskom smo analizirali neku pjesmu pa kada je profesorica upitala zašto se djevojka zaljubila u siromašnog mladića iako su joj roditelji namijenili bogataša, Ž. je iz zadnje klupe promrmljao: “Bolje se vata”.Tjelesni smo imali na igralištu posutom šljakom i na početku bi se zagrijavali trčeći nekoliko krugova, a poslije igrali nogomet i to je bio sat tjelesnog. Najvažnije je bilo imati opremu pa je o tome ovisila i ocijena. Za ružnog vremena ili nismo imali tjelesni ili je bio u maloj zagušljivoj učionici s kozlićem. Opremu za tjelesni oblačili smo kraj igrališta i tu na travi ostavljali odjeću pa bi se na kraju sata, onako znojni, obukli i otišli na drugi nastavni sat. Jednom smo prijatelju kriomice odjeću odnijeli u razred i stavili na njegovu stolicu. Nakon što ju nije našao kraj igrališta, ušao je u razred onako tankih nožica u bijelim sportskim gaćama, a nastava je već počela, pa je profesorica biologije, starija i ozbiljna gospođa, vikala “Škandal, škandal!” dok je on rukama pokušavao objasniti zašto je ušao u gaćama. Matematiku nisam volio pa bih se pokušao izvući kada god bih imao priliku i tužnog bih lica zamolio profesora S. K.-a, djeda današnjeg kolege, da me pusti jer me boli zub ili glava, a on bi me uputio kod svoje supruge (stanovali su u zgradi do škole) neka mi da tabletu i da se vratim u razred. Razrednik R. N. svima nam je govorio “vi”, ali, u skladu s tada važećim pedagoškim standardima, špotao bi nas: “Vi ste jedan običan magarac”.Uvijek kada bih prolazio školskim hodnikom za vrijeme nastave osjećao sam neobjašnjivu nelagodu, pomalo i strah, pa i kada sam u nekoliko navrata 80-ih nakratko radio u ovoj školi. Kakva je politička situacija bila u toj školi u drugoj polovici 80-ih govori i podatak da su od pet profesora hrvatskog četvero bili Srbi, a samo jedan Hrvat. Toliko o tadašnjoj ugroženosti Srba, koja će eskalirati nekoliko godina kasnije.