Ovih se dana prisjećamo raketiranja Gradske knjižnice i čitaonice koja je u noći sa 16. na 17. rujna 1991. potpuno uništena, uništen cjelokupan fond od 75 000 knjiga, 1 239 svezaka časopisa, 365 dijafilmova te 523 gramofonske ploče ozbiljne glazbe. Stravični prizori izgorjelih knjiga i polica ovjekovječenih na fotografijama i videosnimcima, obišli su svijet svjedočeći razmjerama zločina.No, najveća je tragediju u ovom kulturocidu koji je pokazao svu bezobzirnost agresora koji se danas ljuti kada ih se tako nazove, što je izgorjela kompletna rukopisna ostavština Josipa Kozarca, Vladimira Kovačića i Joze Ivakića te djelomično Ivana Kozarca, a to se više nikada ne može vratiti. No, ni taj zločin od prije 28 godina nije uništio tradiciju vinkovačke knjižnice koja seže još od kraja 19. stoljeća.Naime, u našemu je gradu knjižnica, kao mjesto okupljanja jedne interesne skupine ljudi, poznata još krajem 19. stoljeća kada se 1875. u gostionici “K austrijskom caru” osniva Vinkovačka čitaonica koja je središte kulturnh i društvenih, ali i političkih, zbivanja onodobnih Vinkovaca. U narednih godina, Čitaonica će promijeniti sjedište u nekoliko tadašnjih gostionica, a kada je bila u “Crnom konjiću” osnivači Vinkovačke čitaonice su je otkupili i tu će nastati Hrvatski dom. Onodobna čitaonica koja sve više postaje i knjižnica gdje se mogu posuditi knjige, tvrde stari zapisi, bila je pretplaćena na 14 listova na njemačkom i 14 na hrvatskom jeziku!?Gradska knjižnica i čitaonica, kakvom je ja pamtim, nastala je nakon Drugog svjetskog rata mijenjajući nekoliko naziva sukladno aktualnim političkim zahtjevima, a danas kao i onda govorili smo da “idemo u knjižnicu” ma kakav birokratski naziv pokušavala državna vlast nametati. Knjižnica se nalazila u južnom krilu zgrade nekadašnjeg Hrvatskog doma u kojemu je sve do jeseni 1991. bilo i kino “Crvena zvijezda” koje smo svi zvali Veliko kino jer bilo je nedaleko i Narodno kino, koje smo zbog veličine zvali Malo kino.U knjižnicu se ulazilo iz dvorišta prelazeći nekoliko stepenica do ulaznih vrata na boku južnoga krila. U sjećanju mi je ostala tepih-staza, mislim crvenoga tona, koja se protezala od ulaza kroz cijeli hodnik do vrata ureda ravnateljice. Točno, ravnateljice jer, koliko pamtim, knjižnica je uvijek imala ravnateljice osim u jednom slučaju kada je bio ravnatelj i jedino sam za njegova mandata bio u tom uredu. Poslije rata će također biti još jedan ravnatelj.Negdje pri kraju hodnika, s desne strane bila su velika bijelo obojena dvokrilna vrata kroz koja se ulazilo u posudbeni odjel koji je mirisao na knjige i točno i sada, nakon 28 godina točno vidim raspored u toj prostoriji, gdje su bile police s knjigama, gdje je knjižničarka primala i zaduživala knjige, gdje je bio studijski odjel gdje sam rado dolazio posebice kao srednjoškolac i student.U predratno vrijeme, posudio sam knjigu Josipa Horvata o Ljudevitu Gaju koja je, kao i sve knjige tih godina, bila umotana u plastični providni omotač. Počele su napetosti i mirisalo je na rat pa mi nije bilo do odlaska u knjižnicu i ova je knjiga ostala kod mene kući i tako, za razliku od onih 75 000, spašena od zgarišta. Nikada je nisam vratio, nego je čuvam kao dragu uspomenu na prijeratnu knjižnicu za koju me vežu samo lijepe uspomene. No, kao da sam predosjećao da će se dogoditi što se dogodilo pa sam, 8. ožujka 1983. odlazeći iz vojske u Beogradu, namjerno zaboravio vratiti zbirku pripovjedaka “Dublinci” Jamesa Joycea koju sam posudio iz kasarnske knjižnice i tako iznutra podrivao JNA koja će mi se osam i pol godina kasnije osvetiti rušeći vinkovačku knjižnicu. Prijatelj iz studentskih dana, danas priznati umjetnik, nije se libio ukrasti knjigu u knjižari, govorio je kako su knjige studentima hrana, a hranu nije sramota krasti.Nikada nisam proniknuo u metodologiju slaganja knjiga u police jer abeceda tu ne pomaže. Zato najradije prošećem među sve polici, znajući otprilike gdje je ono što me zanima, a ako nešto ne pronađem, kažem knjižničarki koja iz prve nađe knjigu i to, najčešće, na drugom kraju knjižnice!