Nekoliko je značajnih događaja s početka srpnja u novijoj, ali i u dalekoj povijesti koji su nam trajno obilježili život ili ga barem učinili ljepšim.

Uvijek sam se pitao kome je palo na pamet nedjelju proglasiti neradnim danom, danom koji doživljavam malim tjednim blagdanom, iako mi koji smo se odali novinarskoj profesiji nemamo ama baš nikakve koristi od nedjelje jer radimo kao bilo koji drugi dan. Zato sam protiv prijedloga o zabrani rada nedjeljom trgovina, što promiču neke konzervativne stranke i udruge, jer ako nedjeljom rade liječnici, policajci, konobari, vozači tramvaja i autobusa, novinari i mnogi drugi, zašto ne bi radili i trgovci, ali neka ih poslodavac posebno nagradi što rade kada većina ljudi odmara. Naime, godine 321. nakon Krista, točno 3. srpnja, ne sjećam se koji je rimski car tada vladao, na cijelom teritoriju Rimskog Carstva nedjelja je proglašena danom odmora i tako je to do danas.Istog dana, ali 1991. počela je okupacija Baranje nakon što su srpski agresori na područjima Belog Manastira, Osijeka, Vinkovaca i Vukovara uvelike zasvirali ratnim bubnjevima, a to je područje bilo strateški važno jer se oslanjalo na granicu sa Srbijom. Sjećam se kako mi je u tim danima govorio vinkovački prvi čovjek za obranu kako ga brine Baranja jer tamo su “kao leopardovo krzno” izmiješana srpska, mađarska i hrvatska sela i teško je organizirati obranu. Te godine u Baranji su Hrvati činili 42 posto stanovništva, Mađari 16, Srbi 25 posto, a bilo je tu i gotovo 8 posto Jugoslavena.Snage JNA ojačane srpskim rezervistima i dobrovoljcima iz Srbije 3. srpnja 1991. ulaskom kolone borbenih vozila iz Vojvodine okupirale su Baranju. Kolona od 60-ak tenkova i drugih vozila razdvojila se - dio je otišao na područje Belog Manastira, u objekte pod nazorom JNA, a drugi je dio zauzeo položaje blizu hrvatsko-mađarske granice. Do kraja kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje gotovo su u cijelosti zaposjele srpske agresorske postrojbe, protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo i mađarsku manjinu. Istodobno su zrakoplovi JNA redovito ulazili u zračni prostor Mađarske, čime su izazvali revolt susjedne države i prijetnju da će vojno reagirati nastave li se borbeni preleti.Neki stručnjaci za međunarodno pravo, poput akademika Davorina Rudolfa, tumače da bi se upravo okupacija Baranje početkom srpnja morala smatrati službenim početkom rata između Srbije i Hrvatske. Prema toj interpretaciji, krvave sukobe u Pakracu, Plitvicama, Borovu selu, zatim istočnoj Slavoniji i na Banovini valja smatrati pobunom ili unutarnjim sukobima pobunjene manjine protiv legalnih vlasti, dok je ulazak tenkova i okupacija Baranje prerastao u oružani sukob dviju država i agresiju Republike Srbije, jer je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. proglasio državnu neovisnost i suverenost. Baranja je ostala pod okupacijom sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u siječnju 1998.I u vinkovačkoj i vukovarskom kraju je tih dana bilo napeto i svakodnevni sukobi koji tada još nisu imali obilježja rata, stvarali su ratnu psihozu i neizvjesnost. Srpski pobunjenici harače po Vukovaru i prilazima Vinkovcima.Ovih se dana prisjećamo i ljepših događaja poput rođendana pjesnika Tina Ujevića. Krajem 80-ih ili početkom 90-ih Vladimir Rem, autor možda i najbolje knjige o velikom pjesniku pisane “iz prve ruke”, jer pjesnik i Rem su prijateljevali, pokazao mi je nekoliko crno-bijelih fotografija na kojima je Tin Ujević u Vinkovcima, snimljen negdje 20-ih godina prošlog stoljeća. Koliko se sjećam iz Remova objašnjenja, žandari su sprovodili Tina jer je prognan iz Beograda, ali se lokomotiva pokvarila pa su ga u Vinkovcima jednostavno izbacili iz vlaka. Bilo je dobrih ljudi koji su ga ugostili u Vinkovcima, čak ga vodili na kupanje, kada je veliki pjesnik i snimljen na kupalištu Marica u kupaćim gaćama. Ta je vinkovačka epizoda malo poznata široj javnosti, ali znam da je Vladimir Rem o tome pisao u Matičinu Vijencu u lipnju 2011., dva mjeseca prije smrti.