Eksplozija koja je probudila mnoge Vinkovčane malo poslije ponoći, tek kada je počeo blagdan Tijelova, kojim, kako je objašnjeno, a meni prilično nerazumljivo, Katolička Crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak, podsjetila je na dane prije 28 godina i početak rata u ovim krajevima. Kao i velik dio Vinkovčana kojima ni na kraj pameti nije da bi netko nekome bacio bombu na balkon na početku dana kada se slavi Tijelovo, i ja sam, onako probuđen iz prvog sna, prvo pomislio da je udario grom jer je cijelu večer sijevalo i čula se povremeno grmljavina, ali iz daleka.Čak su se zatresli prozori i vrata kao što se zna dogoditi kada negdje blizu udari grom, ali mi je bilo sumnjivo kako da još koji nije udario jer je sijevanje nastavljeno. Razbudio sam se i počeo gledati neki film na čiju sam najavnu špicu upravo naletio i da je još koji grom udario, sigurno bih ga čuo, ali dalje je noć bila mirna i tek ujutro na portalima se moglo pročitati što se dogodilo. E baš me zanima, a policija će, nadam se, utvrditi tko je taj nevjernik koji ne voli Hrvatsku i mrzi sve što je hrvatsko pa na Tijelovo baci bombu na nečiji balkon.Mi, u najboljim godinama prije 28 godina, prisjetili smo se eksplozija koje bi u gluho doba noći zaparale mirnu, ali napetu noć, kada su u zrak odlazile kuće ili lokali Srba jer se nekom mudracu iz tog vremena to činilo kao najbolji odgovor na oružanu agresiju i na svaki drugi oblik velikosrpske ekspanzije koja je tada, u svibnju, lipnju i srpnju, uzela velikog maha. Mudrovanje takvih “branitelja” bilo je otprilike “srušimo im kuću ili lokal pa se neće više vratiti.” Bila je to plitka politika (kakva je i pamet autora tih mudrovanja), ali i štetna jer u svojoj uskosti uma nisu pomišljali da će rat jednog dana završiti i da će se obnavljati porušeni domovi, pa i oni koje smo sami srušili, a sve to će snostiti država za koju smo se, svatko na svoj način, borili...Igrom slučaja, u tim tjednima našao sam se u društvu upućenih u noćne eksplozije pa sam, otprilike, znao unaprijed što će odletjeti u zrak, ali nije bilo razborito suprotstavljati se ili tumačiti im kako podmetanje eksploziva u nečiju kuću ne donosi korist, osim što pokazujemo mržnju i tako kompromitiramo ideju stvaranja hrvatske države i tjeramo vodu na mlin onih u Europi i svijetu koji su govorili kako se tamo “tuku poluprimitivna balkanska plemena, pustimo ih neka se međusobno pobiju.”Zbog takvih nerazumnih postupaka i ratnih zločina nad civilima ili zarobljenicima dugo nismo imali simpatije u međunarodnoj zajednici, što nas je koštalo dugotrajnog razaranja i ubijanja. Rat je rat, i tu razboritost i nema neku cijenu jer u ratu su najglasniji oni koji u miru nemaju što reći, ali jednom sam reagirao i rekao da nije pametno minirati jednu kuću nedaleko od moje gdje se prodavao plin u bocama jer će cijela četvrt otići dovraga. Uvažili su moje argumente i godinama je ta kuća na uglu Gajeve i Trga Josipa Runjanina bila čitava, sve dok ju netko nije kupio, srušio i izgradio Dom tehnike.Već je rat bio u završnoj fazi i obje su strane čuvale što su osvojile ili obranile, u nedjeljno sunčano jutro 1. ožujka 1992. odjeknula je strahovita eksplozija u podrumu Omladinskog doma u središtu Vinkovaca kada su poginula trojica pripadnika HOS-a, a 11 je ranjeno. Tada je potpuno uništeno kultno mjesto okupljanja mladih gdje je od ljeta 1991. bilo zapovjedništvo HOS-a, a u podrumu skladište eksploziva i municije. Iako je policija utvrdila kako je riječ o nesretnom slučaju, a uzrok nestručno rukovanje i skladištenje eksploziva, Dobroslav Paraga je, vjerojatno i danas, uvjeren kako je to bio pokušaj atentata na njega jer je, kako je tvrdio, tog dana bio u Vinkovcima i trebao posjetiti svoje HOS-ovce malo nakon što je odjeknula eksplozija. Podmetanje eksploziva je najniži, najogavniji, najpodliji, najpodmukliji i najlicemjerniji oblik ratovanja, a kada se to radi u miru, niskost, ogavnost, podlost, podmuklost i licemjernost postaju još veće i to nazivamo terorizmom.