U ponedjeljak, u dvorani Gradskog kazališta Joza Ivakić, dvadeseti put održava se Memorijal Hrvoja Majića, na kojemu će nastupiti niz tamburaških orkestara, što domaćih, što iz Novog Sada i Subotice, i tako odati poštovanje prerano preminulom primašu čuvenih Najboljih hrvatskih tamburaša, a ranije Zlatnih dukata. Bit će to koncert isključivo instrumentalne tamburaške glazbe, kakvu je Hrvoje najviše volio. Hrvoje Majić je s ovog svijeta otišao samovoljno, iz samo njemu znanih razloga, sunčanog jutra 2. rujna 1999. u 30. godini života (rođen je u Vinkovcima 2. svibnja 1969., gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju). Pričalo se tih dana po Vinkovcima da se ubio istim pištoljem kojim je suicid počinio i njegov otac godinama ranije.

U zapisima o Hrvoju profesor povijesti vinkovačke Gimnazije Matije Antuna Reljkovića i njegov razrednik, danas također pokojni Josip Šarčević, piše da je tamburicu zavolio još kao osnovac, a uz privatnu poduku pohađao je i glazbenu školu. U štitarsko-županjski tamburaški sastav Zlatni dukati ušao je 1986. kao 17-godišnjak. To što su ga htjeli angažirati već renomirani tamburaši na čelu s legendarnim Stankom Šarićem govori o njegovoj tamburaškoj kvaliteti. Zbog glazbe, stalnih gaža i svatovskih svirki, zanemario je školovanje, prisjeća se Šarčević, pa je treći razred pao."Došao mi je kao svom razredniku reći (uvijek se samo smješkao) kako napušta školovanje i počinje se ozbiljno baviti glazbom. Moja nagovaranja da treba završiti gimnaziju nisu urodila plodom, a ni roditeljska, kako sam kasnije čuo. Slijedile su turneje i veliki uspjesi i, godinu dana kasnije, Hrvoje mi dolazi kuću jednog ljetnog jutra s tatom, i željom da završi gimnaziju. Polaže privatno treći i četvrti razred i maturira 1989.", piše Hrvojev razrednik. Sa Zlatnim dukatima u sljedećih 10 godina snimio je 17 albuma i na desetke tamburaških uspješnica. Šarčević piše kako nikada neće zaboraviti stotinu tamburaša i Tamburašku rapsodiju nad maestrovim otvorenim grobom.S Hrvojem nisam bio previše blizak, ali smo se pozdravljali kada bismo se sreli. Tako smo se jedne večeri krajem 1991. sreli u Zagrebu pa me poveo u B.P. Club u podrum u Teslinoj 7, gdje je nastupala svjetska jazz-krema kojoj je pripadao i vlasnik, vibrafonist Boško Petrović. Prvi put sam bio tamo i tu smo za šankom proveli ugodnih nekoliko sati u društvu Petrovića i glazbenog kritičara Dražena Vrdoljaka popivši nekoliko butelja laškog rizlinga, i vidio sam da su Hrvoja obojica jako cijenili. Tada nije bilo selfija, ali da jest, negdje bi bila objavljena slika nas četvorice naslonjenih na šank, a jedini sam ja još na životu...Vrhunac njegove karijere, prema mišljenju mnogih, solistički je album "Tambura u svijetu klasike", a dvije godine prije smrti dobio je i nagradu Status Hrvatske glazbene unije kao glazbenik godine u kategoriji tambure.Ovih dana krajem travnja dvije su važne godišnjice za hrvatsku likovnu umjetnost. U Vinkovcima je 29. travnja 1906. rođen Ivan Vanja Radauš, umro u svom zagrebačkom atelijeru 24. travnja 1975. pod ni do danas do kraja razjašnjenim okolnostima - je li se veliki umjetnik ubio ili ga je netko ubio.Dosad se nije u gradu našao prostor gdje bi bilo pohranjeno sve što je Grad otkupio, ili što je obitelj Vanje Radauša Vinkovcima darovala iz opsežne umjetnikove ostavštine. Bila je ideja da se uredi srednjovjekovna crkva na Meraji za pohranu cjelokupne Radauševe ostavštine, ali to nikada nije ostvareno. No dio te građe dostupan je javnosti u Gradskoj knjižnici, gdje je Memorijalna knjižnica Ivana Vanje Radauša sa 7500 svezaka knjiga, više od 4000 naslova iz svih područja znanosti, od kojih posebnu vrijednost imaju stare i rijetke knjige tiskane do 1850. (neke nema ni Nacionalna i sveučilišna biblioteka). U Galeriji likovnih umjetnosti "Slavko Kopač" u depoima su pohranjene grafičke mape, skulpture, crteži... Vinkovčani su se odužili svom velikom sinu i na rodnu kuću u Zvonimirovoj ulici postavili ploču na kojoj piše koja je hrvatska veličina ovdje rođena.