Ovih dana, točnije 20. travnja, obilježit ćemo 147 godina otkako je umro Ljudevit Gaj, hrvatski političar, jezikoslovac, književnik, novinar, jedna od središnja osoba ilirskog pokreta odnosno hrvatskog narodnog preporoda. Ako nekada, nakon kojega gemišta više i u dobrom raspoloženju, jer ta se pjesma ne može pjevati ako si neraspoložen, spontano zapjevamo budnicu "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo...", sjetimo se da ju je napisao Gaj 1833., a uglazbio njegov prijatelj Ferdo Livadić, i da je ona izvorno naslovljena "Horvatov szloga". Odvajkada se pjevala za obiteljskih druženja, pa se sjećam da ju je znao nakon ručka i koje čaše crnog vina u nedjeljno popodne zapjevati djed Franjo svojim basom da bi nastavio "Idemo na Štajersko, da vidimo kaj delajo...", i tada bi ga baka uz osmijeh ubrusom "pljusnila" po licu i ja sam znao da se pjeva nešto što se ne smije pjevati svaki dan.

Puno se pjevala krajem ‘80-ih i početkom ‘90-ih kao i "Ustani bane..." i "Vilo Velebita", posebice u vrijeme kada je i u nas u Slavoniji na političkim skupovima bilo popularno pečenje vola na ražnju, ali danas se gotovo i ne može čuti osim u posebnim prigodama kada se prisjeća na građansku Hrvatsku koja sve više nestaje.



Upravo Gaju možemo zahvaliti što hrvatski jezik pišemo ovako jednostavno jer da njega nije, neke bismo glasove pisali s više znakova poput "szloga". On je autor prvog općepriznatog pravopisa u Hrvata. Književni povjesničar, kritičar i prevoditelj, Antun Barac za Gaja piše da su mu pjesme bile "pune osjećaja i zaokružene, a riječi njihove, povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno".
Ne znam, jer nikada nisam našao negdje zapisano, je li Ljudevit Gaj ikada bio u Vinkovcima, ali najstariji europski grad odavno, davno prije nego što su rođeni današnji veliki Hrvati, ima ulicu koja nosi Gajevo ime. Pače, cijeli život sam proveo u njoj na broju 39. Doduše, iako se nisam micao s ovoga mjesta, adresa mi se promijenila jer je dio Gajeve u kojoj sam živio, a i sada, fala Bogu, živim, pretvorena negdje početkom ‘80-ih u Trg Josipa Runjanina. Nisu u toj ulici rođeni ili živjeli, koliko znam, nešto jako važni Vinkovčani osim Rade Šerbedžije, koji je tu živio s roditeljima (majka odgojiteljica, otac udbaš, kako je sam Rade napisao u svojoj autobiografiji, umro u Beogradu prije nekoliko godina u dobi od preko 100 godina!) dok nije otišao na Akademiju. Ne sjećam ga se iz tog vremena, ali dolazio je povremeno u Vinkovce, kao već poznat i priznat glumac krajem ‘80-ih i sjećam se da sam ga tada jednom vidio na nekom kulturnom događanju, posebice na večeri koja je uslijedila potom.



U travnju se sjećamo i znamenitog vinkovačkog glumca Franje Jelineka Belog, rođenog 22. travnja 1927. Belog se sjećam iz više predstava, ali mi je u dragoj uspomeni ostao i s druženja kada bi pravio svoj čuveni fiš ili čobanac na Sopotu na svojoj vikendici ili na hipodromu Đuke i Vlade Smolčića kada su se u predvečerje već čule granate koje su padale na Malu Bosnu, a Beli bi se okrenuo prema Mirkovcima i odgovarao im prigodnim riječima i znakovitom gestikulacijom!
Nema vinkovačkog glumca uspješne karijere koji ne spomene Beloga kao osobu koja mu je pomogla u početku i koja mu je bila i ostala glumački uzor. I danas glumci kada igraju Đuku Begovića Jelineka spominju kao uzor jer on je u svijesti Slavonca, izvorni Đuka Begović, upravo takav kakvog je imao na umu Kozarac. Bio je boem i poznat kao šaljivdžija i veseljak, ali nikada nikoga nije povrijedio, čak ni psovkom jer njegova psovka je bila u svakoj prigodi "j.... ti kalodont". No njega su znali uvrijediti. Jednom sam ga početkom ‘80-ih sreo na Sopotu ispred tamošnje krčme, a kada je punašnoj konobarici rekao neka nam donese dva gemišta, namrgođeno ga je pogledala i promrmljala "život‘njo jedna pijana...".

S ovog je svijeta otišao kada je on to htio... bacio se s balkona svoga stana jedog jutra u veljači 1997. i nikada nećemo doznati zašto je učinio taj suvišni korak na balkonu.