Datum objave: 19. travnja, 2019.
Ovih dana, točnije 20. travnja, obilježit ćemo 147 godina otkako je umro
Ljudevit Gaj, hrvatski političar, jezikoslovac, književnik, novinar, jedna od
središnja osoba ilirskog pokreta odnosno hrvatskog narodnog preporoda. Ako
nekada, nakon kojega gemišta više i u dobrom raspoloženju, jer ta se pjesma ne
može pjevati ako si neraspoložen, spontano zapjevamo budnicu "Još Hrvatska ni
propala dok mi živimo...", sjetimo se da ju je napisao Gaj 1833., a uglazbio
njegov prijatelj Ferdo Livadić, i da je ona izvorno naslovljena "Horvatov
szloga". Odvajkada se pjevala za obiteljskih druženja, pa se sjećam da ju je
znao nakon ručka i koje čaše crnog vina u nedjeljno popodne zapjevati djed
Franjo svojim basom da bi nastavio "Idemo na Štajersko, da vidimo kaj
delajo...", i tada bi ga baka uz osmijeh ubrusom "pljusnila" po licu i ja sam
znao da se pjeva nešto što se ne smije pjevati svaki dan.
Puno se
pjevala krajem ‘80-ih i početkom ‘90-ih kao i "Ustani bane..." i "Vilo
Velebita", posebice u vrijeme kada je i u nas u Slavoniji na političkim
skupovima bilo popularno pečenje vola na ražnju, ali danas se gotovo i ne može
čuti osim u posebnim prigodama kada se prisjeća na građansku Hrvatsku koja sve
više nestaje.
U čast Gaju
Upravo Gaju možemo zahvaliti što
hrvatski jezik pišemo ovako jednostavno jer da njega nije, neke bismo glasove
pisali s više znakova poput "szloga". On je autor prvog općepriznatog pravopisa
u Hrvata. Književni povjesničar, kritičar i prevoditelj, Antun Barac za Gaja
piše da su mu pjesme bile "pune osjećaja i zaokružene, a riječi njihove,
povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno".
Ne znam, jer nikada
nisam našao negdje zapisano, je li Ljudevit Gaj ikada bio u Vinkovcima, ali
najstariji europski grad odavno, davno prije nego što su rođeni današnji veliki
Hrvati, ima ulicu koja nosi Gajevo ime. Pače, cijeli život sam proveo u njoj na
broju 39. Doduše, iako se nisam micao s ovoga mjesta, adresa mi se promijenila
jer je dio Gajeve u kojoj sam živio, a i sada, fala Bogu, živim, pretvorena
negdje početkom ‘80-ih u Trg Josipa Runjanina. Nisu u toj ulici rođeni ili
živjeli, koliko znam, nešto jako važni Vinkovčani osim Rade Šerbedžije, koji je
tu živio s roditeljima (majka odgojiteljica, otac udbaš, kako je sam Rade
napisao u svojoj autobiografiji, umro u Beogradu prije nekoliko godina u dobi od
preko 100 godina!) dok nije otišao na Akademiju. Ne sjećam ga se iz tog vremena,
ali dolazio je povremeno u Vinkovce, kao već poznat i priznat glumac krajem
‘80-ih i sjećam se da sam ga tada jednom vidio na nekom kulturnom događanju,
posebice na večeri koja je uslijedila potom.
Franjin Đuka
U travnju se sjećamo i znamenitog
vinkovačkog glumca Franje Jelineka Belog, rođenog 22. travnja 1927. Belog se
sjećam iz više predstava, ali mi je u dragoj uspomeni ostao i s druženja kada bi
pravio svoj čuveni fiš ili čobanac na Sopotu na svojoj vikendici ili na
hipodromu Đuke i Vlade Smolčića kada su se u predvečerje već čule granate koje
su padale na Malu Bosnu, a Beli bi se okrenuo prema Mirkovcima i odgovarao im
prigodnim riječima i znakovitom gestikulacijom!
Nema vinkovačkog glumca
uspješne karijere koji ne spomene Beloga kao osobu koja mu je pomogla u početku
i koja mu je bila i ostala glumački uzor. I danas glumci kada igraju Đuku
Begovića Jelineka spominju kao uzor jer on je u svijesti Slavonca, izvorni Đuka
Begović, upravo takav kakvog je imao na umu Kozarac. Bio je boem i poznat kao
šaljivdžija i veseljak, ali nikada nikoga nije povrijedio, čak ni psovkom jer
njegova psovka je bila u svakoj prigodi "j.... ti kalodont". No njega su znali
uvrijediti. Jednom sam ga početkom ‘80-ih sreo na Sopotu ispred tamošnje krčme,
a kada je punašnoj konobarici rekao neka nam donese dva gemišta, namrgođeno ga
je pogledala i promrmljala "život‘njo jedna pijana...".
S ovog je
svijeta otišao kada je on to htio... bacio se s balkona svoga stana jedog jutra
u veljači 1997. i nikada nećemo doznati zašto je učinio taj suvišni korak na
balkonu.