Upravo danas kada čitatelji Glasa Slavonije budu čitali ovu kolumnu, u Općoj županijskoj bolnici održava se završna konferencija projekta dugog naziva, koji najvećim dijelom financira Europska unija, Pojednostavljeno, kreće dnevna bolnica i kirugija, kako je to u modernim bolnicama. Dođeš u bolnicu, operiraju ti, primjerice, krajnike ili mrenu, i istog dana ideš kući – tebi drago jer ne moraš ležati u bolnici, a i bolnici je drago jer im ne stvaraš trošak.

Zdravstvo u Vinkovcima ima dugu tradiciju jer Vinkovci su dobili bolnicu u 19. stoljeću odmah nakon Zagreba - prva je otvorena 1804. u Zagrebu za 32 bolesnika, a 1831. vinkovačka bolnica s 12 kreveta u zgradi gdje je danas vinkovački Muzej. Tridesetak godina kasnije sagrađena je nova zgrada gdje je osnovana Pukovnijska bolnica i imala je 50-ak postelja i, kako navode knjige iz toga vremena, “jednu kupaonicu, tri kućna nužnika, 6 pregrada i 6 mjesta za čučanje”. S vremenom se širila i to je ona zgrada u Zvonimirovoj koju nazivamo Stara bolnica.Bio sam klinac od pet godina kada je 1960. u Staroj bolnici umro moj djed Franjo. Bolovao je od astme, a to je tada još uvijek bila teška bolest. Sjećam se dolazaka u Staru bolnicu, gdje je djed ležao do smrti. Bila je to velika prostorija s 15-ak kreveta i oko svakoga je bila rodbina bolesnika, a povremeno bi ušao muškarac odjeven u bijeli mantil s posebnom bijelom kapom koja se vezala odostraga. Bio je to liječnik ili bolničar.Odrastao sam nedaleko od zapadne ograde Stare bolnice. Uz drvenu ogradu, koja dijelom postoji i sada, na mjestu gdje je danas niz stambenih zgrada, 60-ih pa i 70-ih bio je šumarak koji je presijecao lešani, često blatnjav puteljak, i to je bio zapravo kolni ulaz u bolnicu. Na ovaj su ulaz dolazila teretna vozila, a odmah lijevo od ulaza bila je mrtvačnica pa su se tim puteljkom dovozili i odvozili pokojnici. Bila je to nevelika prizemnica s betonskim stolom, nalik na one na tržnici. Mi djeca igrali smo se u tom šumarku i krišom se prikradali zgradici kad god su dvokrilna vrata bila otvorena ili barem poluotvorena. Jednom smo ugledali ruku koja je nemoćno klonula uza stol. Vjerojatno su oblačili pokojnika, a nama je to bio grozan prizor i kada smo shvatili što se događa, pobjegli smo glavom bez obzira! Otada smo samo iz daljega promatrali što se događa u toj jezivoj zgradici i sjećam se da je jednom tu došla veća skupina Roma sa zaprežnim kolima po svoga pokojnika koji je, tako smo čuli, bio ubijen u nekakvom obračunu noževima. Posjedali su oko njegova lijesa i pjevali nekakve tužne romske pjesme, a nama je dugo nakon toga odzvanjala u ušima tužna melodija pa i danas kada čujem kakvu tužnu pjesmu (a romske su pjesme uglavnom tužne) sjetim se toga prizora.Jednoga ljeta, krajem 60-ih, nedaleko od Vinkovaca bila je teška prometna nesreća i poginulo je mislim dvoje poznatih Vinkovčana. Tada je u Staroj bolnici u dijelu prema dvorištu bila Hitna i tu su dovezli nastradale koji su još bili živi, i ja sam se vođen znatiželjom našao tu i bacio pogled kroz prozor koji je, iako do pola obojen u bijelo, bio otvoren pa se vidjelo sve što se događa unutra. Bio sam šokiran onom krvlju koju sam na trenutak ugledao pa mi se ta scena ponekad i danas javlja u košmarnim snovima kada sam bolestan. Kao, moram proći proz prostoriju u kojoj ljudi u bijelom s bijelim kapama koje se vežu ostraga i dugačkim krvavim pregačama rade nešto na velikom stolu koji je pun krvi i dijelova tijela.Početkom 60-ih sagrađena je i otvorena poliklinička zgrada, a godinama iza građena su nova krila u koja su useljavali razni bolnički odjeli i to je danas velika suvremena bolnica kojoj gravitira više od 100.000 pacijenata. Uz bolnicu je prometna cesta koju su nazivali obilaznica. Jedno veselo društvo u kojemu je bio i tada utjecajan “gradski otac” upitalo ga je, prolazeći automobilom pokraj bolnice, kako su mogli sagraditi obilaznicu točno ispod bolničkih prozora, a on je počeo naširoko objašnjavati kako to nije obilaznica jer obilaznica će biti još istočnije pa smo kružili skoro sat oko bolnice slušajući njegovo detaljno objašnjavanje i zažalili što smo ga uopće išta pitali!