Meni je uvijek naš grad najljepši, najuredniji s najljepše uređenim zelenim površinama i znam se svađati s dežurnim kritičarima opće prakse koji larmaju kada se negdje nešto kopa zbog vodovoda, arheologije ili nove ceste i uvijek su nezadovoljni, mrzovoljni i prigovaraju. Neke od njih poznajem, pa znam da prigovaraju samo iz zavisti što nisu ni u što uključeni, a nesposobnošću su se sami potisnuli na margine. Za vinkovačko groblje, koje ovih dana posjećuju i oni koji nikada ne dolaze, mislim da je jedno od najljepših na kontinentu jer po ljepoti i šarmu ipak se ne može mjeriti s onima u Dalmaciji ili Istri smještenima na kakvom brdašcu okruženi čempresima.Osim što redovito na Dan mrtvih, predvečer, ili na godišnjice smrti posjećujemo grobove svojih najmilijih, prijatelja i poznanika, nekada bez pravoga povoda volim sam prošetati grobljem. Ako imam vremena, prošetam do dijela gdje su pokopani branitelji i više od pola njih poznajem, ako već nismo bili i prijatelji. Gledajući njihove fotografije, otkrivam kako neke poznajem “iz viđenja” iz grada, ali nisam znao da se tako zovu, a za neke nisam ni znao da su poginuli. Uglavnom su to mladi ljudi, poneki i mnogo mlađi od mene, nekada su fotografije oca i sina pa se zapitam kakva je to pravda pa makar bila i od Boga.Šetajući grobljem, kada naiđem na grob prijatelja ili nekoga s kim sam bio dobar, prisjetim se događaja kojima smo zajedno nazočili. Kod Dubravkova se groba sjetim kako mi je nudio ključeve svoga vukovarskog ureda da u miru pišem i diktiram tekstove kada se tek moglo ući u Vukovar u vrijeme mirne reintegracije ili kada smo dočekali jutro na Kunjevcima. Sjetim se dječjeg pjesnika Nikole i pive iz gajbe koju je tražio i u pola ljeta, Ratka kada mi je pomagao kopati rov za kanalizaciju u koji je jedva ušao ili Zdenka kada me vodio na položaj kod Lipovca, gdje smo, dok smo čekali da se zgotovi čobanac, pucali u bocu bačenu u Spačvu. Prvi susret s grobljem, koji kroz maglu pamtim, zbio se kada sam imao pet godina i kada je pokopan djed Franjo, očev otac. Tada, početkom 60-ih, bio je običaj da pokojnik leži u lijesu u kući okružen rodbinom i prijateljima i sjećam se da me bilo jako strah ući u sobu gdje je djed bio izložen. Žalobna kolona išla je gradskim ulicama do groblja, a lijes se vozio u posebno ukrašenim, kako smo ih nazivali, mrtvačkim kolima koja su vukli konji, a brat Boris i ja smo se pokušavali “objesiti” o kola dok nas nisu ukorili.Tada se zbio i jedan događaj koji se dugo prepričavao na obiteljskim susretima pa nisam sasvim siguran je li mi ostao u pamćenju ili sam o njemu čuo u pričama. Očev brat bio je disident i kada bi drug Tito posjetio Suboticu (gdje je živio) ili Vinkovce, strica bi preventivno zatvorili. Nije on htio ubiti Broza, kao neki koji su to u novoj državi lijepo naplatili, nego bi bio u stanju stati pred njegov automobil i reći kako ništa nije istina od onoga što on priča. Ispalo je da je stric bio kod nas upravo onih dana kada bi Tito posjetio naš grad. Na djedovu pokopu, stric će pokazati da je disident, ali i hrabrost. Djed je bio aktivan u mjesnom odboru, pa su oni osigurali onaj stožasti drveni predmet sa zvijezdom petokrakom na vrhu koji se postavljao na grob umjesto križa, a kada je stric vidio da grobari stožac postavljaju na grob, otkinuo je zvijezdu i bacio uz riječi “moj otac nije bio komunist i neće biti pokopan uz zvijezdu”. Godinama je stožac bez zvijezde stajao uz spomenik na grobu.Nažalost, mnogo sam puta bio na groblju, na ispraćajima prijatelja i znanaca, a i na pokopima svojih najbližih - dvije bake, djed, otac, ujak, punica, punac, brat. Otkrio sam zakonitost u žalovanju. Naime, kada lijes bude položen u grobnicu i završi obred pa se krene s groba prema kapelici na misu, osjetio bih neopisivo olakšanje, iako žalost ostaje.Stojeći na očevu grobu zamišljao sam kako će jednom na tome mjestu stajati netko tko će čitati moje ime na nadgrobnoj ploči i razmišljati o zajedničkim dogodovštinama.