Otkada je prije nešto više od mjesec dana vukovarski gradonačelnik Ivan Penava prvi put spomenuo i najavio održavanje prosvjeda 13. listopada u njegovu gradu, počela je burna rasprava koja svjedoči o raskolu u hrvatskom društvu, posebice među hrvatskim braniteljima i veteranskim udrugama, pa i udrugama invalida. Iako ekstremna desnica "prognozira" kako će to biti "veličanstveni skup", "najveći do sada", pitanje je tko će ove subote zaista doći u Vukovar i odazvati se Penavinu i Josićevu pozivu jer će u sebi morati prelomiti – osobni stav prema prosvjedu ili stranačka stega. Nemam dokaza, ali imam dojam kako je Penavi sada žao što se istrčao i pozvao na prosvjed jer sada kao da je izgubio "kajase iz ruku" i kao da svim tim oko prosvjeda upravlja netko drugi pa više ne istupa javno o subotnjem događaju kao da se boji pitanja, a i posljednja tiskovna pred sam događaj protekla je uz upozorenje kako nema novinarskih pitanja, pa neka to shvati kako tko hoće.

Nisu ovo prvi prosvjedi u Vukovaru, a, vjerojatno, ni posljednji. Prije nekoliko godina u Vukovaru se prosvjedovalo razbijanjem dvojezičnih ploča, ali to su bili više prosvjedi protiv tadašnje SDP-ovske "nenarodne" vlasti i zdravog razuma nego stvarne opasnosti, kako su vikali Josić i njegovi istomišljenici, od "srpske okupacije hrvatskog Vukovara". Prosvjedi su trajali u valovima - kako vlast stavi nove ploče, ovi branitelji "hrvatskog Vukovara" čekiće u ruke, oca kojemu su dva sina ubijena na ramena pa udri... I tako dok nije došla nova vlast, ali, čini se, ni ona ne paše vukovarskim junacima.
Bilo je na istoku Hrvatske još velikih prosvjeda, poput onih kada su razočarani poljoprivrednici višekratno blokirali prometnice i za "narodne" i "nenarodne" vlasti – istom su žestinom prosvjedovali protiv Čobankovića kao i Tihomira Jakovine.
Bilo je na istoku i štrajkova glađu, ali, hvala dragom Bogu, ni jedan štrajkaš nije išao do kraja, što svojom voljom što zbog toga što je prokazan da u potaji ipak koristi vitamine. "Dobro je, mislila sam da stvrano ne jede ništa, ali dobro, bar vitamine uzima", rekla je Kata Šoljić kada je posjetila jednog osječkog štrajkaša glađu.
Prvi vukovarski prosvjed, koliko me sjećanje služi, zbio se negdje početkom studenoga 1991., dva tjedna prije konačnog pada Vukovara, kada je legendarni ratni izvjestitelj Siniša Glavašević, ogrčen što mu na Hrvatskom radiju novinari i urednici koji su poslije sami sebe proglasili "ratnim izvjestiteljima" iz sigurnosti Prisavlja, i taj status danas ima 400 ili 500 djelatnika HRT-a, krate izvješća iz grada u potpunom okruženju, prosvjedovao neslanjem izvješća. Netko je uveo embargo na vijesti iz Vukovara i propuštao samo ono što ne uznemirava previše hrvatsku javnost.

Tih su dana Mile Dedaković Jastreb i njegov pomoćnik Nikola Toth Fenix, prema mojem skromnom mišljenju najzaslužniji za jedinstvenu taktiku obrane Vukovara zahvaljujući kojoj se grad uspješno branio sve dok je imao čime se braniti, sazvali tiskovnu konferenciju. Održana je u garderobi vinkovačkog hotela Slavonija kao najsigurnijem mjestu jer u medijima je netko, mimo odobrenja zapovjednika, objavio da je Lužac pao, a srpske vojne i paravojne snage predvođene Arkanom izbile na Dunav i praktički podijelile Vukovar i onemogućile komunikaciju vukovarskih branitelja s jednog kraja grada na drugi, od Mitnice do Borova naselja i Trpinjske ceste.
I ta je tiskovna bila svojevrsni prosvjed protiv vlasti u Zagrebu koja ne šalje pomoć na istok. Jastreb i Fenix su nakon pressice pozvali nas nekoliko novinara u separe hotela na večeru. "Gospodine, mi tražimo dijelove za mercedes, a oni šalju dijelove za fiću, eto takva je danas situacija, ali vi u svojim novinama to ne smijete objaviti", rekao mi je Jastreb kada smo već prešli na gemište, a on potezao mineralnu iz boce. Nadobudan i naivan, rekao sam da će moje novine to objaviti i ponudio okladu o večeru. Naravno, okladu sam izgubio, ali nikada nisam platio tu večeru jer više nije bilo prilike.
Eto, kada se hoće, uvijek se može naći neki zgodan razlog za prosvjedovanje. Samo treba htjeti, a to oni koji najavljuju dolazak autobusima u subotu u Vukovar dobro znaju, samo šteta što s toliko žara nisu hitali u Vukovar 13. listopada 1991., možda bi danas sve bilo drugačije...