Mjesec srpanj važan je za Vinkovce i vinkovački kraj ne samo zato što u njemu obilježavamo Dan grada i blagdan zaštitnika, sv. Ilije, već i stoga što su se zbili važni događaji. Primjerice, 19. srpnja 1991. u jutarnjim satima počeo je prvi minobacački napad na Vinkovce, što je bio prvi takav napad na neki grad u Hrvatskoj, a nakon nešto manje od godinu dana, poslije stotine ispaljenih "maljutki" i drugih protuoklopnih projektila i velikog doprinosa obrani Nuštra, a time i Vinkovaca, 7. srpnja 1992. u bosanskoj je Posavini poginuo Andrija Andabak. Rođen je 6. rujna 1956. u Splitu, ali kao mali s roditeljima dolazi u Nuštar, gdje ostaje cijeli život, a tu je i pokopan. Za osam mjeseci sudjelovanja u ratu uništio je 32 "oklopa", od čega 30 tenkova, i po njemu je nazvana nagrada za tri ili više uništenih "oklopa". Osobno nisam poznavao Andabaka, ali sam čuo puno o njemu, a jedan od sinova, Stjepan, bio mi je jedno vrijeme kolega u dopisništvu.

Miroslav Slavko Mađer, rođen 1. srpnja 1929. u Hrtkovcima, u Vojvodini, gdje sada harači ratni zločinac Šešelj i rastjeruje posljednje Hrvate privodeći kraju svoj zločin započet 1991., također se kao mali doselio u Vinkovce, ovdje se školovao, a i nakon studija, vraća se kao profesor hrvatskog jezika i književnosti. Često se vraćao u Vinkovce i rado dolazio na razna događanja, od pjesničkih do Vinkovačkih jeseni, čija je neslužbena himna bila njegova "I kad umrem pjevat će Slavonija", pa smo se na jednom od njih i upoznali iako je od mladosti prijateljevao s mojim stricem, kojega ponekad spominje u uspomenama, a i s tatom. Nekoliko smo puta razgovarali, ali ne mogu reći da smo stvorili prisniji kontakt, iako bi se svaki put srdačno pozdravili, porazgovarali, popili koju i uvijek je pitao za strica i tatu i rekao kako čita moje tekstove, što je meni bilo drago. Krajem kolovoza 2015. zauvijek se vratio u svoje Vinkovce...
E, ali zato sam s Dragutinom Žanićem Karlom (umro 6. srpnja 1996.) puno toga doživio i mogao bih napisati knjigu uspomena. Čak nas povezuju i daljnje rodbinske veze, iako mislim da smo uspostavili dobar odnos zbog prijateljstva s mojim ocem. Već krajem 80-ih, u vrijeme stvaranja političkih stranaka, jednu je i on osnovao, zvala se Hrvatska seljačka republikanska stranka i okupljala je starije, izvorne "radićevce", i često je dolazio u dopisništvo popiti kavu, popušiti nekoliko cigareta jednu za drugom i tumačiti mi njihove političke ciljeve. Kada sam ga jednom upitao što je bilo na sinoćnjem sastanku, pogledao je prema stropu i kroz svoj karakteristični smijeh žmireći rekao: "Jooj, kad ih vidim onako matore..." iako su većinom bili mlađi od njega. Bez problema je nabrajao godine, imena, događaje, ali oko nekih banalnih stvari imao je problem. Jednom je, odlazeći, odijevao ogrtač, stavio ruku u rukav i nastavio pričati premještajući neizbježnu cigaretu iz jedne u drugu ruku. Opazivši ruku u rukavu, upitao je: "Jel‘ ja odlazim ili sam došao?" Nakon održane osnivačke skupštine HDZ-a, gdje je nazočne pozdravio i Žanić, nekog žbira je najviše zanimalo što je tada on govorio.

Ovo sve čime se Vinkovci i Vinkovčani danas ponose, od naselja Lapovci i Kanovci, Termi, hotela do Vinkovačkih jeseni i mnogo drugoga, nastalo je zahvaljujući inicijativi i djelom Karle Žanića pa se on vjerojatno danas u grobu okreće ako je doznao kako se odustalo od izgradnje kanala Dunav - Sava i da plantaže Borinci više zapravo nema. Dosta sam pisao o tom kanalu pa mi je rado govorio što se sve radilo u njegovo vrijeme. Današnji veeeliki Hrvati, koji su već ‘89. shvatili da su Hrvati, Žanića nisu smatrali dovoljno velikim Hrvatom i uvijek su ga gledali kao komunjaru, kako je to i danas kod priprostog svijeta, iako je on još krajem 60-ih u Saboru tražio da mladi Hrvati služe vojsku u Hrvatskoj, što je bio početak hrvatske vojske.
Grad mu se odužio i Ružinu ulicu (nazvanu po nekoj Ruži koja je davno tu vodila krčmu, gdje je osim pića bilo i ljubavne okrjepe, iako neki praktični vjernici tvrde da je naziv zbog ruža koje su tu bile posađene) uz desnu obalu Bosuta, gdje je imao dom, nazvao po njemu, a na zgradu Termi postavio spomen-ploču.