Datum objave: 15. lipnja, 2018.
Eto, nekad se dogodi da odem u Gradsku knjižnicu, tražim po onim policama koje uvijek pregledavam, ali nema onoga što sam naumio uzeti pa kada ni gospođa Dragica ne pronađe što mi treba ili pronađe, ali je primjerak ili oba već posuđeni, vratim se kući bez knjige.
Knjige “za poslije”
Tada pogledam po svojoj biblioteci, pronađem nekoliko naslaganih knjiga koje sam tu ostavio “za poslije”, a to “poslije” zna potrajati i nekoliko godina.
Među tim knjigama koje sam namjeravao pročitati “poslije” pronađem dvije, prije dva tjedna preminulog slavonskog i hrvatskog književnika Milana Maćešića – autobiografske zapise objavljene 2008. “Flying Gospel” i zbirku pjesama “Kosovski ciklus (Ispravak krivog naroda)” iz 2011. – obje knjige s posvetom i obje objavljene pod imenom Milan Swetozar Maćešić, kako je potpisao nekoliko od devet obavljenih. Posvetu na onu prvu napisao mi je 30. lipnja 2008., točno devet godina i 11 mjeseci prije nego je pronađen mrtav u svome domu u Privlaci. Dobro, za onu drugu, knjigu pjesama ne čudim se što je ostala nepročitana jer sam mu jednom rekao kako me poezija ne zanima, pa ni njegova, i da od poezije cijenim samo Slamnigovu Drontu. Ponekad bih se bacio i na njegove stihove, ali tek pjesmu ili dvije, ne više, i ponekad pomislio kako to i nije loše jer nije ono “stihovanje” koje mi je nerazumljvo jer volim priču, pa i u stihovima, a Maćešićevi stihovi ili antistihovi su bili takvi, dakle, sve samo ne dosadni kakvi znaju biti kod nekih pjesnika.
Kao što rekoh, za poeziju me ne čudi, ali čudi me što je, evo već deset godina, knjiga od 188 stranica autobiografskih crtica na mojoj polici, doslovce pred nosom, ostala nepročitana. Sada mi je žao što je nisam ranije pročitao i nekom zgodnom prilikom u prigodnom raspoloženju rekao mu svoje mišljenje o njegovim književnim uratcima. Razmišljajući sada, ustvrdih kako nikada, zapravo, nismo ni razgovarali i njegovoj književnosti iako je on dosta pričao o svom radu, najčešće o problemima s izdavačima i urednicima, a manje o tome što ga je nagnalo da napiše nešto baš tako kako je napisao.
Brušenje stila
Čitajući “Flying Gospel”, točno sam vidio Maćešića kako dolazi do nekih rečenica i zapisuje ih, ponovo ih čita, ispravlja, izbacuje i ubacuje da bi ih na kraju još jednom pročitao, ali ovaj put zadovoljan napisanim. Točno ga vidim i čujem intonaciju kojom izgovara svaku riječ, osjećam način na koji govori i točno znam iza koje se rečenice ili pasusa nasmijao i tako zapravo prokomentirao i poentirao ono što je napisao – kao da mi on osobno priča sve ovo što je napisao. Neke zgode su mi bile poznate jer mi ih je opisivao i prije negoli su postale literatura, a za neke nisam morao ni pitati zašto ih nije uklopio u priču iako sam uvjeren da bi pasale, ali bi netko našao bliskost s Bukowskim.
Biva tako da ti autor daruje svoju najnoviju knjigu, čak ti napiše i kakvu vrckavu posvetu, ali ti knjigu lijepo staviš na policu, ne onako kako se knjige slažu da vidiš hrbat već ih položiš jednu na drugu i zaboraviš. Mislim da mi je Maćešić dao svaku od svojih devet objavljenih knjiga i kada bih se malo potrudio, možda bih ih pronašao na policama u dnevnom boravku ili u kutijama na katu gdje se ostavljaju stvari koje koristimo rijetko ili nikada. Mislim da je u svaku napisao i posvetu i, koliko se sjećam, uvijek su bile ozbiljne, ne zafrkantske kakve bih očekivao od književnika i osobe poput njega.
Jednom je došao do mene, upravo sam čitao nešto od Pavličića, i rekoh da “malo brusim stil”, a on me začuđeno pogledao i spomenuo kako stil mogu brusiti na literatima čija imena meni nisu bogznašto značila. Očito nismo imali iste književne interese, ni žanrovski ni stilski, pa nešto što je on jako hvalio, meni je bilo takvo da nisam imao namjeru ni prolistati u knjižnici. Evo, kao što obećah, ovaj put i više neću o Milanu Maćešiću...