Datum objave: 8. lipnja, 2018.
Osim TV kalendara i onih rijetkih novina koje još imaju uvijek rado čitanu rubriku Dogodilo se na današnji dan, sumnjam da će se itko sjetiti što se dogodilo 8. lipnja 1997., u vrijeme kada su Vukovar i Hrvatsko podunavlje još uvijek bili pod okupacijom iako se tada, gotovo dvije godine nakon briljantne akcije Oluje i više od dvije godine nakon isto tako briljantnog Bljeska, znalo kako okupator broji zadnje dane na dijelu Hrvatske koji joj nikako ne pripada. Tog 8. lipnja prije 21 godine iz Zagreba je svečano ispraćena (kao i dvije godine ranije kada je krenula za Knin u istoj misiji) kompozicija krenula prema Vukovaru sastavljena od 21 vagona (u Hrvatskoj je toliko županija, eto zašto toliko vagona) u kojemu su, uz razdraganog prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, bili predstavnici svih županija, visoki politički dužnosnici, članovi diplomatskog zbora, crkveni dostojanstvenici i naravno, novinari.
Čika Jova kao most
Vlak za Vukovar nazvan je Vlak mira (za razliku od onoga za Knin koji je nosio simbolično ime Vlak slobode) jer Franjo Tuđman je dolazio s rukom ispruženom u pozdrav i htio Srbe iz Podunavlja uvjeriti kako hrvatska vlast, koja uskoro dolazi i u taj dio Hrvatske, računa i na pripadnike srpske manjine kao ravnopravne građane Hrvatske i neka ne odlaze potaknuti velikosrpskom propagandom kao za Oluje. Čak je citirao stihove “čika Jove Zmaja”, kako ga je nazvao, gdje on govori pozitivno o Hrvatima misleći da će shvatiti poruku ako je prenosi preko “njihova” pjesnika. Bio je to simboličan povratak u Vukovar i istočne granice Hrvatske, na Dunav, o kojemu smo šest godina slušali samo u pjesmama.
Vlak mira dočekali smo i u Vinkovcima, gdje je na platou ispred željezničkog kolodvora Tuđman održao kratki motivirajući govor jer pola godine kasnije, 15. siječnja 1998., završit će postupak mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske i Hrvatska je nakon sedam godina ponovno cjelovita i na svojim granicama.
No nisu svi prihvaćali Tuđmanovu pruženu ruku pa je neznatna skupina Srba na ulazu u Vukovar bacala kamenje na kompoziciju i razbila pokoje staklo, ali nikoga nije ozlijedila, očito frustrirana događajima koji su, nakon sedam godina, krenuli smjerom koji im nije išao na ruku.
Pred ostacima vukovarskog kolodvora, koji je činio prigodnu scenografiju podsjećajući na razaranje Vukovara i ubijanje Vukovaraca, prvi je put u ovom gradu intonirana hrvatska himna i minutom šutnje odana počast poginulim Vukovarcima. Franjo Tuđman je govorio o potrebi praštanja jer “pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio ovdje u Vukovaru”.
Kune i dinari
Uz nikad dotad viđene mjere osiguranja, pred vukovarskim kolodvorom bilo je i Srba jer već tada su stvorene mješovite policijske snage, krenula je pošta, i Hrvati i Srbi dobivali su hrvatske dokumente, sve je više kuna postajala sredstvo plaćanja (osim u Nijemcima u krčmi “Kod Jovanke”, gdje su dinari još vrijedili!!), a izdavane su i nove regitracijske pločice pa smo po slovima znali je li auto iz srpskog sela jer nekoliko slova, od L do S, primjerice, određeno je za pločice mjesta sa srpskom većinom koja se tek trebaju reintegrirati.
Sjećam se povratka Vlaka mira iz Vukovara, kada je opet stao na vinkovačkom kolodvoru, ali kraće i bez govorancija. Prvi hrvatski predsjednik izašao je na peron raskopčana sakoa nazdravljajući tramincem i bio je, očito, jako sretan, zadovoljan, jer je u Vukovaru Srbima, koji su to željeli čuti, najavio kako će uskoro postati državljani Hrvatske i Hrvatska ih dočekuje otvorena srca, ako oni to žele...
No mnogi to nisu željeli tada, ne žele ni danas, ali su, ako hoće živjeti u EU, za razliku od svoje matice koja će se još načekati, prihvatili političku stvarnost.