Ulica Vladimira Nazora je kratka ulica, ali kroz nju mora proći svatko tko autobusom ili vlakom dođe u Vinkovce i želi otići do središta grada ili nekim poslom na drugi kraj grada. To je ona ulica što počinje, rekli bi stari Vinkovčani, kod “stare samoposluge”, od Gajeve , prelazi Dalmatinčevu i vodi do križanja s Reljkovićevom – možda 500 metara je duga. Sjećamo se danas Nazora jer, da je kojim slučajem živ, 30. svibnja slavio bi 142. rođendan.

Svakodnevno stotine srednjoškolaca koji vlakom putuju iz svojim mjesta, moraju proći Nazorovom pohađali gimnaziju ili onih pet srednjih škola preko Bosuta, a i sam sam svakog dana pohađajući više razrede osnovne, poslije i srednju školu Nazorovom prolazio barem dva puta dnevno. Skoro da znam tko stanuje u svakoj od kuća ili zgrada ove ulice, a napamet mi padaju i nepodopštine koje su vinkovački fakini činili jednom policajcu koji je stanovao u zgradi u Nazorovoj, a ispod njegova prozora je bio kiosk. Fakini bi malo-malo obili upravo taj kiosk dok bi policajac spavao snom pravednika i ne bih se začudio da je on osobno tražio izmještanje kioska.

Do rata ispred plave zgrade Croatia osiguranja bio je spomenik Nazoru gdje je prikazan kao partizan zaogrnut dekom, mislim da je ista takva skulptura (ne mogu se sjetiti autora) bila u Zagrebu, na Tuškancu, ispred vile u kojoj je živio nakon povratka iz partizana gdje je otišao s Ivanom Goranom Kovačićem o čemu je izvjestio i Radio London. No, početkom rata, svi vinkovački spomenici na otvorenom su uklonjeni i pohranjeni na sigurno, ali, kao ni puno drugih, ni Nazor nije vraćen.

Odmah uz Croatia osiguranje bila je visoka, stara prizemnica u kojoj je živjela gospođa Oberiter (ili Oberichter), a u podrumu se pravili kolači i kreme što su se prodavale u slastičarnici pod svodovima na početku Jelačićeve, preko puta današnjeg Poglavarstva. Baka je bila dobra s njom, posjećivali se pa bi nekada i mene povela, a ja bih kao klinac uživao u tom podrumu probajući kreme, filove, kolače i poslije bih imao probavnih smetnji...

Nazorovom redovito prolazim evo već pola stoljeća, ne samo za vrijeme školovanja već i kasnije, kada sam se zaposlio jer do obje lokacije gdje su bila dopisništva, morao sam proći ovom ulicom koja se iz tog vremena do danas uopće nije promijenila. Na početku, kada se ide od željezničkog i autobusnog kolodvora, niknuo je 60-ih bok stambenih zgrada koji se zove Nazorov blok i ne znam je li to službeni naziv ili je dobio logičan naziv budući se širio oko početka Nazorove gdje je bila jedna od prvih vinkovačkih samoposluga (prva je bila ona na korzu gdje je danas kineska trgovina). Na prvom katu zgrade prekoputa “stare samoposluge”, prije 15-tak godina rastrojen tip je ubio bivšu suprugu, njenu sestru, potom i sebe, a malodobna kći je pobjegla kroz prozor uz pomoć susjeda, i tada sam prvi put, zahvaljujući tadašnjem načelniku PU, Marijanu Tomuradu, vidio tri mrtva tijela na okupu.

Na uglu Nazorove i Dalmatinčeve je lijepa, velika građanska vila vinkovačkog odvjetnika Jakoba Stanića Schlesigera, mlađeg gdje je danas Zavod za zapošljavanje, za Drugog rata bilo je sjedište njemačkog Wermachta, a ja ju pamtim jer sam tu dolazio na cijepljenje i na svoje prvo glasovanje u tamnoplavim hlaćama s crtom od peglanja i bijeloj košulji.

Svjedoci tvrde da su partizani 1945. u travnju kada su ušli u Vinkovce, sumnjive građane i pripadnike neprijateljske vojske dovodili u zgradu na uglu Glagoljaške i Gundulićeve, danas je tu folklorni ansambl Šumari, i nakon ispitivanja i zlostavljanja vodili ih ranom zorom kriomice i kada još nikoga nema na ulici, današnjom Nazorovom na periferiju grada, prema Nuštru na Kumanovu ciglanu gdje su streljani.

Nema što, puno toga lijepoga i ružnoga pamti naša Nazorova ulica...