Malo je tko ikada u Vinkovcima za rukometno igralište u središtu grada govorio “Lokomotivino igralište” prema nazivu rukometnog kluba koji je tu igrao i trenirao, već su uvijek taj prostor nazivali Lokosi. “Idemo na Lokose”, “nađemo se na Lokosima” bio je dio svakodnevne konverzacije vinkovačke mladeži koja se nekada zvala omladina. Prije nekoliko godina, kada su napokon počeli zemljani radovi za budući Hrvatski dom na mjestu nekadašnjeg Velikog kina i Gradske knjižnice u Zvonimirovoj ulici, prestalo je raditi i igralište Lokosi jer cijeli je prostor ograđen i pod ključem kako netko neoprezan ne bi upao u rupe koje su ostale nakon arheoloških iskapanja u kojim su pronađeni novi artefakti koji svjedoče o bogatoj i dugoj povijesti Vinkovaca, najstarijeg europskog naselja s kontinuitetom života dužim od 8200 godina. Doduše, prvobitni projekt Hrvatskog doma o kojemu se godinama pričalo, ponajviše uoči kakvih izbora, ponešto je izmijenjen i više se ne govori o Hrvatskom domu u kojemu je bilo predviđeno nekoliko dvorana za razne prigode, prostori za udruge, lokali, podzemna garaža i knjižnica već se spominju samo knjižnica i novi paviljon za smještaj i izlaganje arheološkog blaga, posebice znamenitog antičkog srebra s početka 4. stoljeća pronađenog u Vinkovcima prije šest godina.

Ovih se dana po gradu pričalo kako se potajno sastaje skupina Vinkovčana, srednjih i mlađih godina, čiste korov i podivljalo raslinje na nekadašnjem popularnom okupljalištu vinkovačke omladine i tako, zapravo, šalju poruku gradskim ocima kako bi te radove trebao obaviti Grad. Znakovito je bilo i obijanje lokota i lanca na ulazu u ograđeni prostor jer i time su odaslali poruku gradskim vlastima. Bila je to višekratna akcija kojom se željelo pecnuti gradsku upravu i potaknuti je da učini nešto na spašavanju uspomene na legedarne Lokose jer taj prostor zaslužuje da ne bude uništen i pretvoren u parkiralište, kako je predviđeno projektom objavljenom ovih dana.

Čini se da je akcija uspjela jer gradonačelnik je zagovornicima očuvanja uspomene, ali i fizičkog postojanja Lokosa, pojasnio kako do daljnjega Lokose neće dirati i tko želi, može tamo igrati što već hoće, ali mora biti vidljivo istaknuto upozorenje kako je boravak na tom prostoru na osobnu odgovornost i nije uputno dovoditi djecu kako ne bi upala u već spomenute rupe.

Nisam sportski tip i tek me nekoliko uspomena veže uz Lokose, ali, naravno, podupirem akciju zaštite ove vinkovačke legende. Negdje početkom 80-ih ili možda i ranije, na Lokosima, ali na onom južnom dijelu, iza vrta restauracije Radničkog restorana, bio je koncert Satana Panonskog, za kojega se već tada pričalo kako se na koncertima reže žiletom, ali, ili ja nisam bio do kraja zbog ranije dogovorenih obveza ili se nije rezao baš na svakom koncertu, uglavnom, nisam vidio krvave prizore. Pamtim i jedan, nama smiješan događaj, koji nekadašnjem vinkovačkom sportskom novinaru sigurno nije bio smiješan. Naime, za rukometne utakmice novinar je stajao pokraj gola i u jednom trenutku lopta ga je pogodila na nezgodno mjesto, malo ispod trbuha. Posjeli su ga na stolac i mahali novinama hladeći ga dok su gledatelji pljeskali i bodrili ozlijeđenog novinarskog vuka.

Ovih se dana prisjećamo katastrofalne poplave u županjskoj Posavini od prije četiri godine. Svakodnevno smo odlazili u poplavljena sela i nije bio problem pronaći zanimljivu temu jer sve što se tih tjedana tamo događalo bilo je zanimljivo. Priznajem, do tada, kada bih na televiziji gledao o poplavljenim mjestima, nisam shvaćao tragičnost izlijevanja rijeke iz korita i nije mi se činilo da je to nešto posebno strašno. No kada sam vidio kuću u vodi skoro do krova i bujicom odnesene kuće i automobile, shvatio sam.