Kako god se promijeni garnitura na vlasti, oni koji dođu u Borovo Selo svakog 2. svibnja, evo već 27 godina, pričaju isto i ne poduzimaju ništa – moramo otkriti počinitelje i kazniti ih, ali kada već iziđu iz Vukovara, zaborave što su rekli. Da je bilo volje, do sada bi i inspektor Vinko pronašao krivce.

A ako su tako nesposobni, neka odu kod Steve Culeja, a čiji je brat među 12 poginulih, i on će im pokazati dokumentaciju, fotografije, izjave pedesetak ljudi koji su to vidjeli, ili čuli, a koje je i meni pokazivao više puta. Ili neka odu kod Franje Čopčića koji je bio svjedok ubojstva Stipana Bošnjaka, zapovjednika policije, koji je bio prva žrtva ispaljenog rafala iza ograde kuće na početku Borovo Sela. Kuća je i danas na istom mjestu, a možda i isti ljudi u njoj žive. Franjo je pregovarao s vojskom da bar propuste hitnu pomoć i pokupe ranjene prije nego ih raspomamljeni Borovčani potpomognuti Šešeljevim dragovoljcima, ne ubiju na najbrutalnije načine.

Od Culeja, Čopčića, Milenka Turudića, Martina Matkovića i drugih svjedoka, slušao sam više puta njihove priče i gotovo sam si mogao predočiti kako je to izgledalo. Dodatno mi je sliku upotpunio bivši vinkovački gradonačelnik Mladen Karlić, koji je kao mladi liječnik hitne službe s kolegom Nikolom Drobnjakom i još nekoliko tehničara, prvi došao sat nakon pucnjave. No, samo do ulaza u Borovo Selo, jer su tamo bili vojni transporteri kojima je zapovijedao pukovnik Dušan Lončar, koji će poslije ratovati na istoku Slavonije i zaraditi generalski čin. Karlić mi je pričao kako je uvjeren da su mogli spasiti više naših samo da ih je vojska odmah pustila da ranjenima pruže pomoć. Opisao mi je grozne prizore koje je ugledao u središtu Borovo Sala gdje se zločin dogodio i gdje je posvuda, u kanalima i dvorištima, bilo ranjenih i mrtvih. Za neke je bilo jasno da su ranjeni dokrajčeni sjekirom, ili udarcem kundakom u glavu.

Dan nakon što su policajci zarobljeni u Borovo Selu, gdje su htjeli skinuti srpsku zastavu i staviti hrvatsku, a dan-dva prije akcije točno u podne, za koju mi tada, naravno nismo znali, na pressici nam je načelnik Bošnjak govorio kako će, ako budu išli oslobađati zatočene policajce, ići preko njiva i dvorišta. Zato me začudilo kada sam čuo da su ušli u središte sela u autobusima. Vukašin Šoškočanin, navodni vođa borovskih Srba u toj akciji, vjerojatno je znao kada će i kako hrvatski specijalci doći, jer u policiji je još bilo dosta Srba, i sa svojim ubojicama imao ih je kao na dlanu kada su izlazili iz autobusa.

Bila je to čisto vinkovačka akcija, jer ne samo da su instruktori i specijalci bili iz Vinkovaca (vozio ih je autobus vinkovačkog Poleta), što je tada bilo sasvim razumljivo, nego u pripravnost nije bila podignuta vukovarska hitna, nego vinkovačka. Tijela poginulih nisu iste večeri dovezena u vukovarsku bolnicu, nego u zgradu policije u susjedstvu bolnice, a potom ujutro u Vinkovce.

Prvu službenu potvrdu da se u Borovo Selu dogodilo nešto strašno i da ima poginulih, a doznali smo i da je poginuo i Bošnjak, dobili smo tek oko 15 sati. Ogorčeni Nuštarci, (Bošnjak i poginuli Zdenko Perica su iz Nuštra), popodne su blokirali glavnu ulicu i prosvjedovali. S jednim kolegom novinarem, inače Srbinom, koji će u rujnu u koloni iz vinkovačke vojarne otići iz Vinkovaca s vojskom, došao sam na prosvjed, ali njega je netko prepoznao i htio tući. Spasio ga je Ante Gilja i izveo iz sela. I mene su htjeli namlatiti, ali me netko, srećom, prepoznao: “On je naš”, i spasio, no tog mi je dana bilo dosta uzbuđnja te nisam mogao cijeli dan ništa jesti.

Sutradan smo imali presicu u, prigodno, 23 sata, ali Joško Morić s terena je došao tek oko jedan iza ponoći pa smo u povratku kući vidjeli kako je grad sumoran i kako se napetost može nožem rezati. Bilo je barikada, a čuli su se i udaljeni pucnji. I tako je to kod nas počelo...