Mi u Vinkovaca, tako se kaže, a ne “u Vinkovcima” jer to je previše gramatički ispravno, volimo se pohvaliti, ne bez razloga i pokrića, kako su u našem gradu svijet ugledali mnogi znameniti ljudi koji su ostavili traga ne samo u povijesti Vinkovaca već i Hrvatske, a bogami i šire, Rimskog Carstva, recimo, jer tu su rođena i dva rimska cara.

S pravom se ponosimo što ovaj naš grad dijelimo s mnogim važnim osobama iz kulture, umjetnosti, povijesti, društvenih područja pa i iz novih medija, poput televizije.

Naime, u travnju se sjećamo nekoliko zaslužnih Vinkovčana koji su to bili rođenjem, smrću ili djelovanjem, poput uvaženog slikara i grafičara Alberta Kinerta koji je 6. travnja 1919. rođen u Vinkovcima. Zatim povjesničara Františeka Vaničeka koji je u 19. stoljeću službovao u dva navrata u vinkovačkoj gimnaziji i kojega nisu voljeli jer je promicao germanizaciju i volio dublje pogledati u čašu, ili slikara Joze Matakovića koji je rođen u obližnjem Ivankovu, ali je u Vinkovcima proveo cijeli životni i umjetnički vijek.

U Vinkovcima je 25. listopada 1921. rođen i Ivan Hetrich (umro je u Stubičkim Toplicama 5. travnja 1999.), hrvatski redatelj, spiker, novinar, pisac, jedan od osnivača Hrvatske, tada Zagrebačke televizije, prvi voditelj TV dnevnika, redatelj brojnih drama i serija, dakle jedan od zaslužnika zbog kojega se Hrvatska i Hrvatske televizija može ponositi. Sudjelovao je na ovaj ili onaj način u 700 filmova, osamdesetak radiodrama te 15 kazališnih, a ima i stotinjak televizijskih režija.

Sjećam se njegovih drama u crno-bijeloj tehnici koje smo gledali na televiziji koja u početku nije emitirala program svaki dan, što je današnjim klincima nezamislivo, i kada je na programu bila njegova serija Kuda idu divlje svinje, te večeri grad je bio pustiji nego inače. Koliko je to izvrsna serija, koja je uspješno prošla sud vremena i ništa nije izgubila na svježini, dramaturškoj i redateljskoj genijalnosti, mogli su se uvjeriti i današnji gledatelji kada je reprizirana na 3. programu. Ivan Hetrich je vodio rado gledane kviz-emisije poput Kviskoteke i Brojke i slova i postavio standarde koje poštuju i današnji voditelji kvizova – umjerenost, jasnoća, dikcija.

Vodio je i emisije o filmu poput Ekran na ekranu i Tri, dva, jedan – kreni, koje sam posebno rado gledao jer su u studio dovodili poznate glumce i režisere pa se sjećam Orsona Wellesa koji je cijelo vrijeme razgovora dimio svoju čuvenu cigaru praveći veliki oblak dima. Ne sjećam se koji je režiser gostovao, ali se živo sjećam da su i Hetrich i, danas, pokojni Ante Peterlić, pušili i razgovarali s gostom, i to je u to vrijeme, početkom 70-ih, bilo normalno, a danas nezamislivo. Prvu kontakt-emisiju Zagrebačke televizije, Četvrtkom otvoreno, vodio je (a tko bi drugi) Ivan Hetrich. Nazivali su ga televizijskim džentlmenom, s pravom.

Možda će ostati najviše upamćen po dokumentarnom televizijskom serijalu od 220 epizoda Srdačno vaši, gdje je donosio priče i svjedočanstva znamenitih osoba iz hrvatske umjetnosti, znanosti i politike koje su ostale oglednim primjerima kako se radi zanimljiv televizijski portret. Pojedine epizode su se emitirale u povodu smrti nekog od hrvatskih značajnika kojima je Hetrich napravio TV portret, a napravio je svima koji to zaslužuju, pa i onima nepoćudnima u nekom povijesnom i političkom trenutku. Prije godinu-dvije na 3. programu HRT-a u popodnevnom terminu prikazana je većina tog serijala.

Manje je poznato da je pod pseudonimom John George Jullienne, što je kombinacija njegova i imena roditelja Julijane i Đure, objavio pet vestern-romana u Vjesnikovoj ediciji Laso, a pisao je humoreske, crtice, i putopise.

Eto, taki (ne takvi) smo mi iz Vinkovci, kada nešto radimo, radimo to čestito, ljucki, ili nikako.