Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
O vinkovačko-osječkim vezama je riječ
Datum objave: 30. ožujka, 2018.

Iako postoji manje-više točna predrasuda o rivalitetu Vinkovaca i Osijeka, uglavnom viđena kroz prizmu nogometnih navijača pa nisu rijetki ni sukobi prije, u vrijeme i nakon utakmice, kako sportski novinari opisuju, slavonskog derbija, osobno imam sasvim pozitivna iskustva i mišljenje o vinkovačko-osječkim vezama. Doduše, ruku na srce, Osijek nikada nije imao prevelikog utjecaja na političke prilike u Vinkovcima i vinkovačkom kraju pa ni u onim teškim nenarodnim režimima, a ni u demokraciji, kada bi novinari iz zagrebačke perspektive, primjerice, Glavaša označavali “gubernatorom Slavonije”, što je iz vinkovačke perspektive uvijek bilo popraćeno posprdnim smiješkom koji kao da je govorio “je, baš je gubernator, možeš misliti”.

Komision i Super

Moja iskustva s Osijekom su sasvim drugačija, pogotovo ona koja već pripadaju mojoj osobnoj povijesti koje se rado sjećam. Moje veze s Osijekom više su modno-trgovačke prirode. Tamo negdje u prvoj polovici 70-ih u Vinkovcima nismo mogli kupiti rifle osim kod jedne švercerice kod tržnice ili od prijatelja koji odu u Trst ili im tata radi u Njemačkoj pa za Božić donese krivi broj. Zato smo odlazili u Osijek u komision, mislim, na trećem semaforu kod tržnice pa lijevo. Jednom sam kao srednjoškolac, popodne nakon škole, sav važan i sanjajući o prolaznoj avanturi, krenuo na kolodvor na vlak, točnije, onaj sa starim vagonima s drvenim sjedalima, za Osijek (poslije će biti puno brži aluminijski šinobusi). Prišao mi je drug milicajac, odveo me u kolodvorski ured i rekao neka izvadim sve iz džepova. Imao sam malo veći smotuljak novca jer sam krenuo u Osijek kupiti tada jako popularnu “tankericu”, malo dulju jaknu vojnički zelene boje s kapuljačom i “krznenom” podstavom. Narodnoj miliciji je bilo sumnjivo što će mi toliki novac, ali su na kraju shvatili da ne namjeravam pobjeći od kuće pa su me pustili, ali danima nakon toga osjećao sam se jadno i nikome dugo nisam to spominjao.

Još ranije, kao osnovac, sa školom sam nekoliko puta bio u HNK-u na operi, i to je za nas provincijalce bio poseban događaj pa bih prije polaska slušao Radio Osijek i zamišljao kako ću i ja hodati ulicama koje se spominju u reklamama na radiju. Sama opera, a gledali smo Eru i Madam Butterfly, a valjda i još neke, ali se ne sjećam koje, nisu me se posebno dojmile. Da ne duljim, jedva bismo dočekali prvu pauzu da bi umakli u Supermarket i vozili se pokretnim stepenicama koje u Vinkovcima tada nismo imali.

Vjesnikova škola

U neku ruku i posao kojemu sam se odao, evo već 30-ak godina, vezan je uz Osijek, jer tu smo nas nekoliko dolazili, mislim, više od mjeseca dana svakodnevno u Vjesnikovu novinarsku školu u jednoj od onih lijepih secesijskih zgrada prekoputa suda. Ostali su mi u sjećanju hodnici redakcije Glasa Slavonije, gdje smo imali prvo testiranje, na kojemu ja nisam prošao, ali je Drago Migić, tada novinarski veteran i jedan od mentora budućih mladih novinara, mene izabrao da uđem među one koji su primljeni na školovanje. Nisam shvatio zašto je to učinio, ali sam si tada umislio kako nije pogriješio. Poslije, kada bi se sreli u redakciji ili na novinarskim druženjima oko Božića, popili bi koju i tada bi mi objašnjavao zašto me izabrao, ali se nekako ne mogu sjetiti što je govorio.

Koju godinu prije rata, obiteljski smo išli u Osijek na Šubića Zrinskog, a na povratku moj kum i ja iz prosvjeda nismo htjeli jesti ćevape, kao, nećemo ništa od onih koji su nas maloprije porazili. Više puta sam noću prolazio kroz Osijek na putu prema Budimpešti ili Pragu i svaki put su osječka svjetla bila sve blještavija, puno blještavija od onih u Vinkovcima iako su mi, posebice pri povratku, vinkovačka bila draža.

Vinkovci su grad u kojemu više od deset godina nema kina, ali zato je tu pola sata udaljeni Osijek, pa eto, i kinom se učvršćuju vinkovačko-osječke veze.