Prema jednoj od definicija, pojam demokracija označava pluralistički oblik vlasti u kojemu sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore i kada su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. Sjetivši se tko se sve naziva demokratom i promicateljem demokratskih načela, ideja, načina života i što se sve danas i ranije nazivalo demokracijom, upitam se jel' ja tu nešto ne razumijem ili neki krivo shvaćaju demokraciju.

Kada netko želi orisati sliku društvenoga i političkog sustava u kojemu bi volio živjeti, obvezatno će uz blagostanje, socijalnu pravdu, dobar posao, visok standard, zdravlje, spomenuti i demokraciju jer uvjerenje je kako se sve što je dobro čovjeku rađa i živi u demokratskom okruženju. Svim političarima su puna usta teorije, ali ipak rijetki iskreno u demokraciju vjeruju i za nju se pošteno bore. Pogledajmo samo saborske prodavače magle od kojih bi neki “čizmom u zube” one koji ne misle kao oni, ili neka sele “gdje im je bolje”. Često ime demokracije zna biti obrukano ili zlouporabljeno postupcima dalekim od ljudske pravde koja u dvije riječi sažima sve na što pomislimo kada čujemo riječ demokracije.

Mi, godinama nešto bogatiji i sjećanjima iskusniji, pamtimo da je do prije skoro 30 godina bivša zajednička država prvo u svom nazivu imala riječ “demokratska” da bi se s vremenom taj pojam izgubio, istočna Njemačka je bila “demokratska”, a zapadna samo “savezna”, dok je Kambodža promijenila ime u Demokratsku Kampućiju. Ne treba puno mudrijati pa zaključiti koliko je demokracije bilo u toj Jugoslaviji, koja je od dviju Njemački bila demokratskija, a prije pet-šest godina bilo je suđenje vodstvu Demokratske Kampućije za dva milijuna ubijenih političkih protivnika. Demokracija, naime, zna biti paravan za najveća zla što razumnom čovjeku ne treba naširoko obrazlagati.

Nekoliko tjedana nakon što smo izabrali demokratsku vlast i dobili svoju državu, pisao sam o malverzacijama oko nekakve kuglane u jednom selu kod Vinkovaca kada su je “privatizirali” ljudi iz vlasti u selu jer, valjda, mislili su, ovo je naša država, došla demokracija i mi možemo prisvojiti kuglanu jer sve je to naše. Dođe jednog dana kod mene u dopisništvo čovjek koji se netom vratio iz Njemačke, gdje je radio u kantini u američkoj bazi pa je imao predispozicije za policiju, predstavi se, preko stola me uhvati za kragnu košulje, privuče malo k sebi i reče: “Ja ću te naučiti demokraciji, komunjaro jedna”, i pusti me. Avaj, on je bio novi vlasnik kuglane...

Poslije je doznao kako sam i što pisao i da sam, eto, dao mali doprinos stvaranju nove države dok je on u kantini služio vojnicima pivo i prao čaše. Ispričao mi se poslije i ostali smo u korektim odnosima jer radio je u policiji pa mi je znao dati informacije koje službeno nikada ne bih mogao dobiti. Njegovo shvaćanje demokracije je bilo takvo, ali za život u demokraciji moraš imati konjske živce, slušati i uvažavati svakog makar se njegovo mišljenje stubokom razlikovalo od tvoga ili bilo čega zdravorazumskog, i, što je najgore, moraš se suzdržati od bilo kakvoga fizičkog oblika argumentacije.

Ima ih koji misle kako je demokracija samo za one koji misle kao oni. Ima jedan emisija na jednoj lokalnoj televiziji gdje se gledatelji “uživo” javljaju i komentiraju zadanu temu koja je, u pravilu, povod za blaćenje svega što nije “desno”, “domoljubno”, nacionalno, blagoslovljeno i “onih što nisu nikada voljeli i ne vole Hrvatsku”. Voditeljica demokratski dopušta sve izljeve mržnje, ali stopira one koji takvu “demokraciju” osuđuju ili kritiziraju i imaju “lijeve” ideje.

U demokraciji nema “desno” i “lijevo” već razumno, pametno, civilizirano, razložno, tolerantno, s jedne, i obrnuto, s druge strane...