Prateći već godinama zbivanja u Srbiji, posebno istupe i izjave prošlotjednog gosta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, i nakon sastanka obitelji nestalih u Beogradu, pitam se koliko se može vjerovati i ima li uopće smisla vjerovati Aleksandru Vučiću, sjećajući se svega što znamo o njemu. Dobro je rekao kratkotrajni ministar vanjskih poslova Miro Kovač da je Vučića izabrao narod u Srbiji i mi ga kao takvog prihvaćamo bez obzira na to što mislili o njemu - ako je dobar njima, i nama je.

Kakav je njegov odnos prema istini i činjenicama mogli smo vidjeti u Zagrebu kada je bezobrazno eskivirao odgovoriti hrvatskim novinarima što je laprdao u Glini nekoliko dana prije Oluje 1995. piljeći u neku točku iznad glava nazočnih, ne trepćući kao da čita s “blesimetra” bojeći se hoće li pogriješiti. Vučić je veliki, bezočni demagog koji šarmom mangupa s Čubure osvaja običan, priprost svijet s beogradske periferije i unutrašnjosti Srbije obećavajući i ono za što zna da neće moći ostvariti, ali, misli on, što ga košta lijepa riječ. U Srbiji se legende ispredaju o njegovim “pothvatima” kao, primjerice, kada je jedne zime, tada je bio premijer, doslovce oteo nekog mališana kojega su policajci spašavali iz snijegom zametenog automobila i nosio ga prema kamerama, što je u režimskim medijima prikazano kao izuzetna ljudskost premijera, dok su se neovisni mediji taj prizorom ismijavali i premijera nazivali Supermanom.

Nedavno je bio na sjeveru Kosova, gdje su nastanjeni Srbi, razgovarao o njihovim problemima i rekao da su linijom povezani s njegovim kabinetom gdje su njegovi suradnici i oni sve slušaju. Nedugo nakon što se jedan požalio kako bi mu dobro došla koja ovca, Vučić reče: “Ajde Milane, nakrivi tu svoju šajkaču i idi kući, došle ti ovce.” On je demagog ruskog, sovjetskog tipa, kakvih više ni u svijetu nema, koji ne laže već govori ono što slušatelji žele čuti, makar ponekad sumnjali je li to što obećaje moguće. U Srbiji ga vole jer on seljaku koji ga zamoli pokloni traktor, seoskom nogometnom klubu dresove i lopte, školi računala, domu straca knjige i autobus da ih odveze na jedan dan u Banju Koviljaču.

U školu u Vrginmostu donio je 10 računala, a kada je čuo da im je neophodno 11, odmah je naredio da donesu još jedan. On sve može, on je najmoćniji čovjek u Srbiji bio i dok je predsjednik države bio Nikolić.

Možda najbolje tko je on i kako vodi politiku ilustrira njegova nedavna izjava “I što ja sada, Sigmare, da pričam Srbima?” nakon što mu je njemački šef diplomacije Sigmar Gabriel pojasnio kako je neovisnost Kosova završena stvar i Srbija ne mora priznati Kosovo, ali će, ako želi u EU, morati prihvatiti političku realnost da je Kosovo Srbiji susjedna država i nije dio Srbije. Zaista, Vučić se održao sve ove godine u politici zahvaljujući tome što je pričao Srbima, što ih je uvjeravao da žive bolje nego što žive, da su utjecajniji nego što jesu, da su cjenjeniji nego što ih u svijetu cijene.

Zato sam skeptik kada je riječ o pronalaženju nestalih jer ne vjerujem da će Vučić zaista otvoriti arhive JNA unatoč dojmu Ljiljane Alvir da ih je “pažljivo poslušao” i “za neke stvari se iznenadio” i zadužio svoje suradnike da “na dnevnoj bazi” rade na pronalaženju nestalih i “tjedno izvještavaju o učinjenom”.

Teško da će otvoriti arhive i kompromitirati vojsku čijoj je sljednici sada vrhovni zapovjednik jer bi se na udaru mogli naći i neki njegovi suradnici pa i on sam jer, ako nije pucao, grmio je protiv “ustaša”. Jedino ne mora strahovati aktualni ministar vojni Vulin jer on je, znamo, bježao od vojske kao vrag od tamjana. Ne vjerujem slatkorječivima kao što je Vučić, koji se smiješi i kad treba i kad ne treba, koji tuguje prigodno i zaboravlja što je govorio i radio upravo ovim obiteljima koje je ozbiljna lica primio u svom uredu.