Zaista sam se ugodno iznenadio u ove pokladne dane kada sam vidio koliko u nas ima konja. Neee, neću, kako je netko možda pomislio, o saborskim zasjedanjima i političarima već o pravim konjima, onim lijepim, skladnim, moćnim životinjama koje čovjeku budu vjerni cijelog života, ako on to želi. Nije bezvraga ona pjesma Najboljih hrvatskih tamburaša u kojoj se priča i pjeva o žalosti zbog prodanog konja... Nisam ni znao koliko je u nas u Slavoniji konja i, kažu, iz godine u godinu ih je sve više jer Slavonci žele imati u svojoj staji barem jednog konja kojemu će posvetiti svu moguću ljubav i njegu. Konj u slavonskom selu odavno više ne obavlja poljoprivredne radove i tek ponekad, za kakvih svečanosti u kojima se oživljavaju stari običaji, upregnu ga u svatovska kola, zakače mu mu plug ili ga zaposle oko vršidbe. Danas konja drže iz ljubavi i za najsvečanijih prigoda ih upregnu i provozaju se selom ili ih opreme za pokladno jahanje koje se održava u svakom slavonskom selu i gradu.

Volim vidjeti lijepog konja iako ih po pasminama ne razlikujem, ali daleko sam od onih istinskih zaljubljenika u konje koje osobno poznajem poput dr. Drobnjaka, Liščiča, Smolčića, Mate Karalina, Blimla, Lovrića, Ace Adžića, Milinkovića. Jednom sam i jahao konja kojega je Vlado Smolčić držao na “lonđi”, ali ne sjećam se da sam ih ikada pomazio i počeškao između očiju kako to rade istinski konjoljupci, a o timarenju ne moram ni govoriti.

Dobro pamtim svoj prvi susret s konjem od prije 50 i više godina kada nas je očev prijatelj provozao saonicama kroz cijeli grad, gdje nije bilo automobila, a ceste nisu odmah bile očišćene od snijega. Kao klinac sam odlazio na selo kod rođaka i najviše me se, onako s pohanim batkom u ruci, dojmio onaj dio dvorišta gdje je bilo blago, od kokoši i purica koje su, ne znam zašto, bježale od mene, do krave i konja koji su u staji preživali, glasno jeli sijeno, njištali i rzali. Jednom su rođaka našli mrtvog kraj konja i neki su pričali da ga je udario konj, a ja sam više vjerovao da je bio srčani udar. Jednom, za kirbaj, kada smo išli kupiti soda-vodu u susjedno selo, čak su mi dali kajase u ruke pa sam malo i upravljao konjima, što mi je bio poseban doživljaj.

Kada smo se u ranu zoru vraćali s mora, s kolodvora do kuće na drugom kraju grada, vozili smo se fijakerom, a tata je, ne znam zašto, uvijek rekao kočijašu neka otvori onu zaštitu koja prekriva zadnji dio fijakera i štiti od kiše. Ja sam sjedio do kočijaša i svaki put kada se sjetim te vožnje, shvatim koliko je istine u onom šaljivom nazivu za kočijaša u vrijeme NDH-a “visoko sedeči u d... gledeči”.

Zahvaljujući novinarskom poslu, često sam se družio s konjogojcima i konjima i uvijek je bilo lijepo s njima. Uoči završnice Vinkovačkih jeseni, one subote uoči nedjeljnog mimohoda gdje su konji i konjske zaprege za mnoge i najveće atrakcije, na poljoprivrednom dobru Žankovac tradicionalno su bili smješteni konji i konjogojci jer oni su iz svojih sela najčešće došli konjskom zapregom pa im je bio potreban odmor prije nastupa u mimohodu. Nekoliko puta sam doživio tu sjajnu atmosferu koja je vladala subotom navečer na Žankovcu i vidio kako konjogojci s gemištima u ruci nakon večere, s tamburašima odlaze u staju provjeriti jel' konj jede i ima li sve što treba pred sutrašnji mimohod. Svi će prstima i dlanom proći između konjskih očiju, preko glave, vrata i cijelog tijela spuštajući se skroz dolje do kopita i podignuti ih još jednom provjeravajući je li potkova dobro postavljena. Neki će prileći kraj svog konja, ušuškati se u sijeno, a drugi će ih pokriti teškom čojanom dekom i nastaviti veselje uz tamburaše dok ne zadani.

Kada sam se nedavno nakon više desetljeća opet vozio saonicama, osim ljepote, shvatio sam moć i snagu konja koju valja znati obuzdati i, priznajem, bilo me malo strah...