Sve ono što se zbiva posljednjih nekoliko mjeseci pod krovom građanske vile u Dalmatinčevoj 29, gdje je sjedište novinske kuće Novosti i gdje se radi na krupnim promjenama nabolje u tiskanom izdanju, radioprogramu i webu, podsjetilo me na zbivanja u toj ulici koja je obilježila, na razne načine, mnoge živote stanovnika najstarijeg europskog kontinuirano naseljenog mjesta. Prvo se nazivala Nova ulica pa Ulica kralja Tomislava, za socijalizma Đure Đakovića, a od početka 90-ih nosi današnje ime po znamenitom hrvatsko-talijanskom kiparu i graditelju iz 15. stoljeća. No i danas ovu ulicu u središtu grada Vinkovčani, pogotovo oni stariji, zovu Vila ulica zbog lijepih građanskih vila i prizemnica što su ih sagradili, između dva svjetska rata, ovdašnji Židovi. Neke od njih će novokomponirani poduzetnik srušiti i izgraditi jednolične stambene zgrade.

Odmah prekoputa Novosti je isto tako lijepa građanska vila, u kojoj je sada vinkovački ogranak Matice hrvatske i vinkovački Centar HAZU-a, a nekada su se ovdje određivale sudbine onih koji su se drznuli misliti svojom glavom, a ne odobravati ono što je Partija propisala. Do kraja 80-ih prošlog stoljeća tu je bila komunistička institucija koja se popularno nazivala Komitet i ono što je u toj zgradi odlučeno, tako je i bilo. Kada sam se odao novinarstvu u drugoj polovici 80-ih, upravo se događalo nešto što se tada nazivalo diferencijacija, a bila je, zapravo, smjena onih koji su se oteli i postavljanje lojalnih i podobnih. Odmah mi je bilo jasno na čiju ću stranu pa su me u taj Komitet pozvali jednog dana da mi ukažu na neke moje, po njima, propuste. Branio sam se da nisam član njihove Partije pa čemu onda da mi ukazuju na moje propuste, ali nije vrijedilo. Povod je bio jedan moj članak u kojemu sam opisao kako izgledaju sjednice u Komitetu i kakao se sve unaprijed zna – kada će drug borac reći “drugovi, mi moramo bržije djelovati”, važan drug će odlaziti na telefon valjda zatražiti direktivu od onih iznad sebe, a jedan drug će iza 21 sat ići na telefon (tada nije bilo mobitela) da bi ljubavnici javio kako će kasniti. Nešto su mi pričali, a među njima je bio i jedan novinar, ali nisam puno toga razumio osim da mi, eto, opraštaju i neće ništa poduzeti protiv mene (valjda neće tražiti od mojih urednika da me bace na ulicu) jer sam mlad!! Sjednice su se najčešće održavale navečer, kada svi imaju vremena, pa je nekada bilo i 23 sata kada bi se razilazili. Onaj o kome se raspravljalo sigurno nije mirno proveo noć...

U Dalmatinčevoj je nekada bio Omladinski dom, kultno mjesto okupljanja mladih gdje je svoje prve korake DJ-a napravio Želimir Babogredac, današnji prvi čovjek Croatia Recordsa. Tu su prve koncerte imali PogrebX, Satan Panonski, Bare... Mnogi su Vinkovčani ovdje prvi put osjetili atmosferu disco-kluba. Tu je čika Mata u pokrajnoj prostoriji prodavao sokove, a ispod pulta svoju rakiju po pristupačnoj cijeni... Ispred doma su često bile tučnjave za pauze dok bi svirali sentiši za ples, a oni mačo muškarci izlazili zapaliti cigaretu dajući i nama dripcima šansu da se pripijemo uz djevojku uz lagani ples...

Jedne sunčane, ali hladne nedjelje, bio je 1. ožujka 1992., Omladinski je dom nestao u strašnoj eksploziji. Ovdje je za rata bilo sjedište HOS-a, a u podrumu skladište eksploziva, i odavde su vinkovački braniteji kretali u pomoć Vukovaru. U eksploziji je poginulo i ranjeno više HOS-ovaca, a Dobroslav Paraga, tadašnji zapovjednik HOS-a, godinama će poslije pričati kako je eksplozija bila njemu namijenjena jer je malo prije toga trebao doći u stožer HOS-a. No ipak ima mišljenja kako je to bio nesretan slučaj jer eksploziv nije bio propisno uskladišten, a da je netko htio ubiti Paragu, to je mogao neprimjetno učiniti dok je rat bio u punom jeku.